Категорија: Читаоница

  • Igor Todorović Zgro – ne postoji ni sličan

    Lep i sunčan dan u Novom Sadu. Idemo na pivo sa likom zanimljivog nadimka –  Zgro.
    Za njega smo čuli u razgovoru sa Banjcem, svaka peta rečenica  ’Zgro je bio… To Zgro ima… Zgro to sigurno zna…  Pa daj nam Zgroa!
    Srećemo ga.
    Ćao Zgro, hvala ti što si se odazvao. Dimitrije te spominjao bar 50 puta i morali smo da te iscimamo.
    (Smeh) Ćao momci. Ja sam par godina stariji od Dimitrija, davno smo se upoznali, moja mlađa sestra je bila u njegovom društvu: ’E ima ima neki dečko na Limanu, zajebant, priča neke viceve, lud tip totalno…’ Kasnije je došao pank, Englezi i ostalo.

    ​Znamo da si navijač Partizana, a kako je ova engleska opsesija počela kod tebe?

    Da, Partizan sam zavoleo kao klinac, idem ja i dalje na utakmice, pratim sve. Prvi klub sa kojim sam se sreo a da nije Partizan bio je Čelsi. Kod kuće ćale i ja gledamo Sportski pregled i one poslednje minute rezervisane za međunarodni sport, tu su bili izveštaji sa utakmica iz Engleske. Bilo je par igrača iz Jugoslavije u Engleskoj, Miročević iz Budućnosti u Šefildu, Avramović iz Rijeke u Nots Kauntiju, Hadžiabdić iz Veleža u Svonsiju, između ostalih i Borota, iz Partizana. Zbog njega sam ja zagotivio Čelsi. Mogao sam se primiti i na Sautempton zbog Golca ili Luton zbog Antića ali Čelsi mi je ipak pre prirastao srcu. Tada sam baš bio klinac.  Čelsijeve sastave iz ’84, ’85,’86,’87 kad sam imao 10 i nešto više godina znao sam napamet.
    Kada je objavljen sastav Engleske za SP u Meksiku ’86 i Keri Dikson bio u njemu meni je to bio vrhunac sreće, još kad je ušao s klupe protiv Poljske tri minuta pre kraja… u tom momentu ne treba mi ništa više u životu (smeh)
    Inače, Lineker je igrao s gipsom Svetsko a ja slomim ruku baš tad, te 1986, kao klinac s nepunih 12… presrećan sam bio što sam i ja imao gips… obožavao sam ga!
    Mnogi su sad u fazonu da Čelsi postoji od ere Abramoviča. Glupost teška.
    Nisam sad mogao doneti sve sa sobom, ali vikendica mi je puna novinskih izveštaja iz engleske lige, od 1985. do 2010. godine!
    Kao klinci pola imena igrača nismo dobro izgovarali. Nismo znali engleski, a nismo imali ni gde da saznamo kako se šta pravilno izgovara. Golman Čelsija u to vreme, Edi Nidzvecki… ko si tiii?!
    Ili, desni bek škotske reprezentacije Ričard Gaf za kojeg je Sport uporno pisao ’Gouč’, i sad ti kao klinac od 12 godina uopšte ne kontaš koji je to igrač. Zato smo kupovali Sportske novosti, jer su Hrvati pisali u originalu, pa mi je tetka, inače profesor engleskog jezika, objasnila kako se šta čita. Jebi ga Sport je za Midlzbro pisao Midlzburg!
    Ima sve to dosta veze i sa pankom, da budeš kontra većine, ako taj i taj navija za nekog ja uvek idem kontra!
    ’85 kad je bila ona tragedija na Hejselu mene drugarica prijavi razrednom ’Igor ima nacrtanu zastavu Engleske na svesci!’. Ja navijao za Liverpul, šta ću, neću valjda za Juventus iako su crno-beli i uvek su nekako svi oni koji su bili za Partizan navijali i za ostale crno-bele pa i Juventus. A ja uvek za Engleze protiv koga god da igraju!
    U novembru ’87 bio sam na Marakani, Jugoslavija-Engleska, ja navijam za Englesku. Išao sa starijim burazerom od strica, jedva me pustili keva i ćale, bio sam srećan do jaja a još Engleska pobedila 4:1.

    ​Osim novina, kako ste se snalazili za informacije i prenose?

    ​BK je prvi počeo sa prenosima, Aca Stojanović je komentarisao, mislim da je to bila ’95-’96 godina.
    Prva utakmica uživo kod nas Čelsi – Midlzbro, 5:0 za Čelsi!
    Nas 5-6 drugara gledali bukvalno sve prenose, baš smo se naložili, i način na koji je to Aca prenosio tada… toliko je bio dobar da smo seli i napisali mu pismo! Fazon ’Da li strepiš da će Brajton uspeti da opstane u 4. ligi? Šta misliš o beku Nots Kauntija i treneru Kru Aleksandre Dariju Gradiju? ’ i slične stvari. Njegov odgovor je bio toliko sterilan da smo se skenjali. ’Ne ne strepim, mislim da će opstati’…
    To nas je baš iziritiralo da smo ga ubuduće gledali utišano! Jebi ga ti mu se otvoriš ’Bogu, kralju…’ a on ti tako odgovori, jebem ti suvi profesionalizam. Imam i to njegovo pismo negde sačuvano.
    ’95 Savo Milošević napravi sranje u Vili, protiv Blekburna su igrali. Izgubili 5:0, on ispromašivao boga oca, i to sve na 0:0, 1:0. I navijači krenu da ga prozivaju, on im vrati, šutne loptu ka njima, raširi ruke… ovi popizdeli, da ga oteraju!
    A on je bio dobar u Vili, on i Jork im doneli poslednji trofej 1996., samo što ima problem u glavi kod takvih stvari.
    I ja nađem adresu Vilinog fanzina, ’Heroes & Villains’,  napišem pismo njima objasnim situaciju u fazonu  ’Pratim Savu od njegovog debija protiv Borca, sve dok nije otišao… I ovde je pravio slične probleme, ali to je on. Ne treba da vas čudi, takvog ga prihvatiš jebi ga. Znam, u Engleskoj ne možeš protiv svojih navijača, posebno ne onih koji vas prate na gostovanja. I tako dalje…’ . Taj fanzin sa mojim pismom izađe na dan utakmice Aston Vila – Barnsli, i posle dve nedelje ja otvaram sanduče – kad u njemu dve koverte.
    U jednom je pisalo: „Hello Igor, my name is Emma, I am die hard Villa fan, season ticket holder… hajde da se dopisujemo“ a u drugom „Hello Igor, my name is Stewart, I am Barnsley fan who went to Villa away and bought H&V zine… hajde da se dopisujemo“. I tako je istog dana krenulo moje prijateljstvo sa te dve osobe. Nakon prvih razmenjenih paketa, od Eme (koja je 1971. godište) dobio sam sto simpatizerskih čuda u bordo-plavoj varijanti, knjigu o istoriji kluba, šal, značku, njenu fotku sa Jorkom… Od zidara iz Barnslija  (1964), stiglo je pismo ispisano na deset A4 strana, krasnopisom…

    Detalji huliganskih akcija, tekma po tekma, skice stadiona i okoline sa šemama ko je koga, odakle i u kom broju napao. Stigle su i vizitke „You have just been visited by Barnsley Five O“ kao i ’Burberry’kačket u teget nijansi. Tada nisam kontao da sam bio među prvima koji je na našim tribinama krenuo da ga nosi, baš kao i duks iste firme odnosno ’Stone Island’ vetrovku koji su mi stigli u paketu za njihov Božić 1999.
    Uglavnom, Eminim pošiljkama i pismima sam se radovao, dok sam Stjuartova čitao sa takvim ushićenjem da je to neopisivo. Svaki put u glavi sam pravio rekonstrukcije događaja o kojima je pisao. Shvatio sam vrlo brzo da je lik jako dobro povezan sa liderima brojnih huliganskih ekipa na ostrvu od kojih dobija informacije iz prve ruke.
    Čovek je odrastao u sirotištu, usvojila ga je hraniteljska porodica koja je imala gomilu dece, a on celo svoje odrastanje proveo u jebenom jorkširskom rudarskom gradiću. Krajem 70ih i tokom 80ih bio je jedan od lidera barnslijeve ekipe, proputovao celu Englesku, nebrojeno puta privođen i hapšen, zabranjivan, sa reprezentacijom bio u „onom“ Luksemburgu, „onoj“ Švajcarskoj, „onoj“ Španiji…
    I sad ja uz Čelsi, zbog njih pratim i Aston Vilu i Barnsli.
    Meni je mesečno stizalo brdo paketa, ja nisam trošio lovu na cugu, izlaske i slično. Pank muzika, diskovi, ploče, svirke, i ovo što ima veze s fudbalom – samo na to sam trošio.
    Godina 2000. treba da idem na EP u Belgiju i Holandiju i da se prvi put vidim sa Stjuartom.
    Tad još nije bilo mobilnih telefona ovoliko, prvi mejlovi su tek krenuli… imali smo dogovor da se vidimo na železničkoj stanici u Šarloa, u toliko i toliko sati, taj i taj dan. I to smo se dogovorili dve nedelje unapred.
    Dva dana pred put zvoni mi telefon, ’Ej ne mogu u Belgiju, jutros su mi uzeli pasoš!’
    A Barnsli je dve nedelje pre toga igrao finale plej ofa za ulaz u Premijer ligu protiv Ipsviča, dobio Ipsvič 4:2 a on je sa ekipom napravio ozbiljno sranje i sve su ih pohapsili.
    Nastavili smo dopisivanje. On je meni do tančina slao opise huliganskih akcija, da ne poveruješ. Nacrtane mape, ko se gde kreće, koliko ih dolazi i slično.
    Tada mi piše da je u Barnsliju postalo neizdrživo, nema posla, jako puno izbeglica s Kosova je došlo i rade za budzašto, a on je zidar i odluči da se preseli u London. Tu mi daje i novu adresu na koju da mu pišem.
    Sledeće njegovo pismo – živi sa ženom koja je težak navijač Milvola!
    2001. godine ja iz trećeg puta dobijam vizu za Englesku! Prethodno su me odbili ’95, jebi ga pale sankcije taman, ja još uvek bio vojni obveznik, logično je da me odbiju. ’98. kad je Partizan igrao u Njukaslu su me odbili zbog ’95. po principu ’a evo ga opet ovaj’. A za taj treći put dobio sam pozivno pismo od te ribe iz Birmingema sa detaljnim planom mog boravka tamo, navedene tačno utakmice na koje ćemo ići, ma sve komplet. I napišem još ambasadoru da me ne zanima da ostajem, školujem se, radim, dobro sam situiran – interesuje me samo fudbal!
    Sad je proces traženja vize drugačiji, sve ti radi agencija, a pre si išao u ambasadu, pa čekaonica, šalteri pa direktan razgovor s Englezima…
    Ja došao, ovaj me prozvao preko reda da uđem i kaže ’Gledaćeš Everton – Bolton?’
    Rehoh ’Da’, kaže on ’Slikaj se na utakmici i donesi mi sliku kad se vratiš! Za koga ćeš navijati?’
    ’Pa idem s prijateljem koji navija za Bolton’
    ’Daćemo vam tri komada garant!’
    A on lik za Everton navija, u sakou i tek posle skontam Evertonova značkica na njemu!
    Kad sam se vratio odem u ambasadu, poneo fotke sa Gudisona… On se oduševio, pomerio u stranu ceo red koji je čekao, kaže fali mu sve to, nije bio skoro četiri godine a dok je bio tamo imao je sezonsku kartu! Iza mene red, pizde svi a mi se raspričali o fudbalu. Posle je okačio te fotke na oglasnu tablu.
    Tada sam otišao prvi put a bio sam ukupno 25 puta i gledao preko 60 utakmica.

    Da se vratimo na priču, lik je došao u London i počeo da živi sa ženom?

    ​Da,  ona je ’63 godište, ozbiljno luda riba.
    Tad kad sam prvi put otišao bio sam mesec dana. 10-12 u Birmingemu kod te ribe što navija za Vilu i ostatak kod ovih u Južnom Londonu, Bromli, Brokli, Luišam, taj kraj. To vreme u Londonu je bilo nenormalno! Ludilo svaki dan! Ne mogu vam opisati to! Samo se priča o fudbalu, ona vodi glavnu reč, ona koordinira organizaciju gostovanja i slično.
    Našao sam se s njima tako što sam došao iz Birmingema, Milvol je igrao protiv Vulverhemptona sredinom nedelje, i Stjuart mi je objasnio ’izađeš tu i tu, pub Golden Lion, svi znaju pitaj slobodno, tamo smo od 16h a tekma je u 21h’.
    Pazi ja prvi put u Londonu, prvi put treba uživo da se vidimo.
    To je bio april 2002., Milvol je bio na pragu ulaska u Premijer ligu.
    Ja dolazim, našao ulicu, preko puta je pab, stoji 7-8 klinaca ispred a ja vadim telefon, zovem ovoga – ne javlja se. I tako 2-3 puta. Ovi me gledaju, jebi ga sumnjiv sam im, prvi put me vide, gledam u  njih i telefoniram! Pazi, sve mi novo, prvi put se srećem s tim akcentom, iskrivljene face, ajde kao napravim krug kad posle minut zvoni mi telefon, izvinjava se nije čuo, izašao je i čeka me ispred.
    Izgrlimo se, izljubimo, odmahuje klincima ’uredu je’, mislim on jeste navijač Barnslija ali je preko žene ušao u celu tu priču sa Milvolom.
    Ulazimo u pab a unutra recimo 700 ljudi, ogromno. Prepuno, a nijedna osoba nije bez dosijea. Garantujem.  Jezivo. Ne daj bože sam da uđeš.
    Primili me bog zna kako. ’Aaaa Srbiin, vi ste uvek imali muda, na pravoj strani’, a mislim u sebi mani me sad toga.
    Krenuli smo na tekmu nakon sat vremena, stadion je bio na pet do deset minuta hoda od paba. Zapadna tribina, gornji nivo, prepuno, luda amtosfera, konstantno navijanje, pljuvanje i prozivanje oko dva soma Vulvsa i minimalna pobeda Milvola za visoko mesto koje obezbeđuje baraž. Pošto sam morao da izađem par minuta pre kraja kako bih izbegao gužvu i stigao na tjub a potom i bus nazad za Birmingem propustio sam afterparty u Golden Lionu.
    Naredne nedelje stigao sam u London na deset dana. Stjuart, njegova žena, njihova tromesečna beba i njeno dvoje dece iz prvog braka živeli su u prostranoj kući sa 4 spavaće sobe.
    Velika kuća, pokazao mi je gostinjsku sobu i kao ’Ovde u registratorima imaš neke zanimacije ako ti bude dosadno’. Ja otvorim a ono kopije i isečci iz svih živih novina Njukasl Hronikl, Sautempton Dejli Eho, Livepul Eho, Miror itd… o navijačkim incidentima od ’50-ih pa na dalje! Bukvalno sve! I još mi kaže da mi je na usluzi fotokopir aparat pa ako želim nešto sebi da kopiram.
    Ja sam brate kopirao do 5 ujutru, potrošio dva tonera i ris papira.

    Sutradan (četvrtak) vodio me da obiđemo stadione Milvola, Kristal Palasa i na kraju Vest Hema.
    Kupio u Vest Hemovom šopu neke suvenire za drugare, vraćamo se i kaže on meni: “Gde ti je ona Vest Hemova kesa? Ostavi kesu sa grbom u gepeku, stigli su kumovi, ne bih da moram da im objašnjavam zašto sam te uopšte vodio na Vesthemabad, kako Milvolovci zovu taj kraj, obzirom da je prepun Pakistanaca i drugih obojenih.“
    Ušli smo unutra, klinci u kući, sprdnja zajebancija, Rebeka vodi glavnu reč a za stolom su sedela dva matorca, jedan nizak, sed, nasmejan, drugi nešto krupniji sa dugačkom kosom i velikom dioptrijom. Ispod naočara caklilo se stakleno oko. Rebeka je držala bebu u rukama i posluživala ih čajem. Srdačno su me pozdravili, predstaviše se kao Rej i Roj, a potom sam im se priključio i pokušao da pohvatam o čemu pričaju.
    Ovaj jedan: dugačka kosa, naočare, stakleno oko, istetoviran! Priča kako je umoran, išao je sa prijateljima koji su imali 3-4 koncerta na severu Engleske.
    Pitam koji je bend, kaže ’Ma ne znaš sigurno, Anti-Nowhere League’.
    Rekoh ’Šta s njima? Bio sam na njihovom koncertu u Beogradu. Ti imaš veze s njima?’
    Kaže ’ Ne, ne ja imam jedan drugi bend!’
    Kad je on to rekao, meni sine, jebote – stakleno oko, Milvol, naočare, Roi Pirs iz ’Last Resort’ benda!
    On stao gleda me ’Ti znaš za Last Resort?’
    ’Brate pa mi to slušamo kod kuće godinama!’
    Ispalo je da su njih dvojica kršteni kumovi od Stjuartove bebice.
    Dakle, sedeo sam za istim stolom sa pevačem Last Resorta i velikim navijačem Milvola s jedne i osnivačem i glavnim čovekom Milvolove ’F-Troop’ ekipe iz 80ih s druge strane.
    Celu noć smo bili tamo. Vodka? Može. Vino? Može. Brizer? Šta god bi im Stjuart ponudio od pića baš to im je bilo omiljeno.
    Izneli ih mrtve pijane na kraju. A Stjuart i Rebeka se popičkali, oko fudbala, ona ga gađala tanjirom sa špagetama!
    Ja se umorio, jebi ga kad ne pijem a oni od 4 popodne udaraju!
    Šta se dešava sledeće? Utakmica u Koventriju pomerena za petak! Kao zbog TV prenosa a u stvari zbog bezbednosti. Sezonu pre, bilo je nekakvo sranje, kada su navijači Koventrija napali neke Milvolove klince, pa se hvalili na sva zvona kako su ih razbili, iako se nije desilo ništa ozbiljno. Uglavnom, po forumima su kenjali kako će najebati svako ko dođe iz Londona na tekmu, što je ove posebno ražestilo i napalilo, a uz to, trebao im je minimum bod kako bi sami odlučivali o plasmanu u baraž.
    To jutro idemo na stadion Milvola, ide se na tekmu – 60 i nešto autobusa stoji, prepuno! Prodato 5,500 karata,što je znatno manje nego što bi nas bilo da je utakmica sutra u 3, kaže Stjuart!
    Mi smo trebali ići busom kad se javila Rebeka, da ipak idemo kolima i povedemo neka dva klinca iz kraja sa nama koji imaju zabranu a na ulasku u bus pregledaju i neće moći ući. Stjuart, ja, njih dvojica i jedna klinka takođe, Rejeva ćerka.
    Treba da se nađemo u 15h kod Stjuarta kući. Dolaze ta dva klinca, jedan 19 drugi 22 godine. Prvi ćelav, visoka uska kragna, izbačena zlatna kajla i Del Boj pečatni prsten, namirisaaaan… a ovaj drugi iz izlaska direktno, prespavao kod neke ribe, mamuran. Stiže i ta devojka, mala, slatka, nasmejana non stop, blesava.
    Ja sedim napred, Stjuart vozi, a njih troje nazad. Zbog gužve kroz London, puna tri sata smo se vozili do Koventrija, nijednu jebenu reč ih nisam razumeo kakav je to sleng! Jezivo!
    Stižemo u Koventri, Rebeka nas navodi od kuće, i dalje je besna na Stjuarta jer ne može na tekmu pošto čuva bebu –  ’a u pičku materinu, ja odrasla na Milvolu i ne idem na utakmicu a ti ideš!’. Javlja nam da se Rej javio i da su navijači u pabu “Rocket” kod železničke stanice.
    Ulazimo u pab, sve krcato od Milvolovih navijača! U roku od 15 minuta dosta pandura se grupiše ispred.
    Bilo mi je čudno što Rej još uvek nije stigao, ali sam tek tada ukapirao da je on poslao većinu ekipe iz centra u taj pab pored stanice i tako znatno proredio broj policije u svom okruženju.
    Zove Rej, pita jesmo li tu, nakon što mu je Stjuart potvrdio da jesmo on nam kaže da se izvučemo kroz zadnji izlaz pored wc-a, iza je ograda razmaknuta i može se provući pa tuda da izađemo da bi zaobišli ove pandure napolju i da dođemo kod njega i ekipe u pabu u centru Koventrija.
    Ostavljamo ovo troje i idemo u taj pab u centru. Stižemo, njih je tamo oko 150 – jeziva ekipa.
    Tu je bio je Teri Pejn, jedan od većih psihopata koje sam upoznao u životu a kojeg ću baš kao i Reja i dobar deo ostalih likova redovno viđati na pank festivalu u Blekpulu narednih godina.
    Nakon kraćeg vremena dolazi pandur kod šefa obezbeđenja paba i govori mu da bi za 15 minuta svi trebalo da krenu na stadion. Jedan od navijača, Big Dejv, prilazi šefu obezbeđenja i stavlja mu ne znam sad tačno koliko ali recimo 20-30 funti u džep, ovaj odlazi gore na sprat i ostavlja jedan separe za nas. Ja u tom trenutku ne znam šta se dešava.
    Kaže mi Stjuart da idemo gore, i polako jedan po jedan, ukupno nas 14 odlazimo do tog separea. Potom  dolazi pandur da proveri sa šefom obezbeđenja da li je to to, ovaj kaže jeste, kao izašli su svi. Ovi što su ostali dole vrlo brzo kreću ka stadionu u pratnji policije.
    Svi otišli, ostalo samo nas 14 solo u pabu.
    Plan je bio da sačekamo da ode policija koja prati ove na stadion i da krenemo u potragu da nađemo ko su ti što su pretili da Milvol neće smeti da dođe!
    Au jebote gde sam došao! Ja koji nikada svesno nisam išao u frku, našao sam se u situaciji da u jebenom Koventriju idem sa jednom od najjačih engleskih ekipa upravo u potragu za frkom. Oko mene su bili ljudi koje sam poznavao sat vremena, plus Rej i Stju, stari drugari koje poznajem „još od juče“!
    Izlazimo nakon desetak minuta i dve ulice dalje ulazimo u sledeći pab.
    Pazi scenu: Big Dejv, skida hiruršku masku s lica, i sve onako teatralno uzima mikrofon od lika koji pušta muziku, muzika staje ’DAME I GOSPODO, MILVOL JE STIGAO! DA LI SU TU ONE PIČKE KOJE SU NAM PRETILE?’  Dejv je bio veoma ljubazan.
    U pabu recimo 200 ljudi a od toga bar pola ima veze s Koventrijem, sa šalovima, u dresovima! Tišina! Spustili glave, niko da zucne.
    ’U REDU, HVALA VAM NA LJUBAZNOSTI!’
    Krećemo dalje, sledeći pab, ista priča!
    Kako smo prelazili bulevar začula se pandurska sirena i glas preko megafona: ’Primetili smo vas, zaustavite se!’
    Kaže Rej: ’Boli nas kurac, bež’mo!’
    I sad zamisli situaciju, trčimo Koventrijem, Reju duša u nosu, 50 godina jebi ga… neko u jednom momentu vikne da siđemo u podzemni, kao tu ima neki izlaz na drugu stranu. Kad sa svih strana zaskoče nas panduri!
    Postrojili nas, raširili noge, ruke na zid i detaljno pretresanje. Posle nekog vremena samo su nas izveli gore i okružili.
    Koji trenutak kasnije, čuje se pesma, vidiš iz daljine ide reka navijača Milvola iz pravca železničke stanice u pratnji policije, strašan prizor. Kad su nam se približili i nas 14 su njima priključili.
    Dolazimo na stadion, 20 minuta do početka utakmice, ukupno je četiri ulaza gde se ulazi jedan po jedan, a nas ima bar tri hiljade u tom momentu ispred. Nema šanse da uđemo svi na vreme. Međutim, na Hajfild Roudu (kao i na većini drugih stadiona) kad je kraj utakmice iznutra otvore celu duplu kapiju da masa ljudi lakše može izlaziti. I naravno, ovi naši što su ušli skontali o čemu se radi, počistili redare i otvorili nam tu izlaznu kapiju! U tom momentu kreće stampedo preko pandura i redara! Utrčavanje unutra i pravac prvi redovi uz teren. Ostala mi karta neocepljena.
    Navijanje je bilo fenomenalno, par puta su i mene podizali da povedem pesmu… prilično luda situacija.
    Sedmi minut, Stiv Kleridž daje gol za 0:1, čak se u jednom kadru kamere koja je snimala baš za Milvolov neki DVD, vidim i ja kako skačem u prvim redovima, pošto su igrači slavili vođstvo tu ispred nas. Završilo se 0:1, mi stigli kući u 4h.
    Upoznao milion njuški, ludnica u glavi!
    U tom povratku već su se pravili planovi za sutra. Neko je javio da je nabavio karte i da se ide na Čarlton-Sautempton!
    Jedan od sms-ova je glasio: „Zakazali smo tuču sa Sautemptonom, povedi gosta iz Srbije ako želi da se provede, vidimo se u 11 u pabu nedaleko od Griniča.“
    Zakazana je tuča na Mejz Hil stanici, idemo!
    Zaspali u 6h ujutru, buđenje u 9h, u 10h se nalazimo sa ekipom jer pab se otvara u 11h!
    Zvoni telefon ’Koliko vas je?’
    ’17’
    ’Ok, dolazi i nas 17!’
    I ja idem s njima. Sunce ti jebem gde sam došao!
    Ti neredi su se odigrali otprilike u 10 sekundi. Imaš na guglu pa kucaj ’Maze Hill riots’
    Od cele te ekipe, 17-18 likova, 12 je ležalo u zatvoru zbog toga po 2 godine, sve navijači Čarltona, znam ih sve, sedeo s njima.
    Prošlo je sve to, vratio se u Novi Sad, pitaju me kako je bilo u Birmingemu. Ja i zaboravio da sam bio u Birmingemu!
    Ajde da ti prvo završim o Milvolu.
    Kad sam otišao kući, Milvol je izborio plejof, i to protiv Birmingema.
    1:1 u Birmingemu a kod kuće 0:0 igraju i u finišu ih sudija pokrade – 0:1 završi!
    Svi su pričali kako nije u interesu FA da klub sa relativno malim stadionom, nesređenom okolinom i još uvek u potpunosti nerešenim problemom sa huliganima uđe u Premijer ligu.
    Krenuli su takvi neredi na stadionu i oko njega, najveći posle ‘Brixton riots’-a.
    Stigli mi izveštaji ko je sve uhapšen, manje više sve ljude znam.
    Ovaj moj, Stjuart, mi piše da ide nazad za Barnsli, mora da se malo pritaji.
    U narednim danima uhapšen je i Rej i to kao predvodnik nereda. Dobio matorac pet godina zatvora i tako postao najstariji osuđeni huligan na ostrvu
    Oni su u tim neredima 20 i nešto konja iz kraljevske ergele povredili!
    Stjuart je na kraju dobio 12 meseci dobrotvornog rada.
    O tome su pisale sve novine, čak i naše. Jebeni Građanski list koji je neko vreme izlazio u Novom Sadu, objavio je kratak tekst sa naslovom „Konj udario konja“. Iz fazona smo im drugar i ja poštom poslali pismo: „Koga vi nazivate konjem, pazite šta pišete, imaćete problema sa Mivolom“, uz to, ubacili smo i jednu Milvolovu vizit kartu. Voleo bih da sam video reakciju novinara koji je otvorio kovertu.
    ….
    Sledeći put kad sam bio, 1. januar 2003, Milvol igra u Ipsviču. Ja spavao kod prijatelja iz Srbije koji živi tamo i čuo sam se sa Stjuartom, dogovorili se da se nađemo na Viktorija stanici u 10h.
    Sve kontam imam vremena, kao peške ću, treba mi nekih 45 minuta. 1. januar, 9h ujutru, na ulici nigde nikog!
    Ideš sam kroz pust London, do jaja osećaj!
    Prilazim stanici i pitam se, jebote jel ima ikog ovde?
    Ulazim unutra a tamo njih 2,000, i svi od sinoć! Mrtviii pijani!
    Stjuart išao sa mnom do tamo, nije išao na utakmicu, znao je da ga neće pustiti pa je vreme proveo u pabu.
    A loše vreme bilo, usput na radiju slušamo otkazuje se jedna po jedna utakmica, mislim u sebi samo nam to još fali da stignemo tamo pa da se ne odigra…
    A tekma, svi pijani i na terenu i na tribinama, Denis Vajz ga u 60. daje za 0:1, a do kraja 4:1 za Ipsvič! Totalno ludlilo! (smeh)

    Pričaj nam malo kako je bilo u Birmingemu? Jesi bio na svim stadionima?

    ​Da, da! Išli smo prvo kod roditelja od te Eme, a oni žive u Lenkširu, u Čorliju, ne tako daleko od Blekburna.
    Dva dana smo obilazili lokalne stadione Bamberbridž, Akrington, Nortvič Viktorija, Viton Albion, Čorli i slično pa sve do Prestona, Blekburna, Barnlija, Oldama! Na Prestonovom Dipdejlu je tad bio Nacionalni muzej fudbala jer je Preston bio prvi šampion Engleske. Do jaja muzej, ali su ga deset godina kasnije preselili u Mančester i sada je tamo, jebi ga ista je regija odakle je fudbal krenuo a ipak je veći promet ljudi u Mančesteru. Bio sam i tamo pre dve godine, i stvarno je vrhunski muzej. Ko god ima prilike neka ga poseti obavezno, besplatan je upad, ima svašta da se vidi a i sjajan šop imaju.
    Elem, nakon te prve posete sledeće godine sam gledao Aston Vila-Birmingem, kasnije i Aston Vila – Vest Bromvič, Aston Vila – Liverpul, VBA – Vulverhempton, Vulverhempton – Bristol Siti, Volsol – Oldam… sve sam ja to obišao u tih šezdesetak utakmica koliko sam pogledao.
    Najveći neredi koje sam uživo video bili su na Aston Vila – Birmingem, brate lete blokovi i cigle sa parkinga! Stotine ljudi učestvuje! Jezivo!
    I tu sam upoznao gomilu likova.
    I Ema je bila kod mene, dolazila bar deset puta u Srbiju, njeni priatelji su dolazili takođe. Vodio sam ih na utakmice, Vojvodine, Partizana, Srbije… išli na gostovanja, nju sam vodio sam u Kragujevac na Radnički – Partizan.
    Njima je opet sve ovo do jaja, drugačije, ’Pogledaj stadion, raste trava na tribini!’
    E tu sam se zgotivio sa njenim drugom koji navija za Vigan a Čorli mu je lokalni klub koji voli.
    Inače Vigan je uvek imao vrlo zajebanu navijačku ekipu, bez obzira što su mali klub. S njim sam gledao Vigan pet, šest puta. Išao na finale Liga kupa u Kardif protiv Junajteda.
    Poslednji put kad sam bio kod njega, prošle godine, idemo na Junajted of Mančester – Čorli! Do jaja!
    Igrao i Vigan kući ali mi hoćemo baš na Čorli!
    To mi je jedan od najboljih doživljaja tamo.
    Našli se u 10h na stanici, nas 60-70 a kiša pljuuštiii!
    Dolazi taj glavni lik, kaže biće nas 500 danas! Sve mislim daj nemoj me zajebavati, kojih 500!
    Kad on izbaci preciznu cifru da je prodato 390 ulaznica, plus ide još 4-5 autobusa!
    A to je blizu, pola sata vožnje vozom, došli, pa pravac jedan pab, pa drugi, treći… Cepa se pivo non stop!
    Stadion Junajteda je baš zabačen, u Mostonu, tamo su ga smestili jer je tamo nastao Njuton Hit – znate već, prethodnik Mančester Junajteda. Tamo bukvalno nema ništa, osim blokova zgrada i u sred toga stadiončić.
    7-8 tuča je bilo taj dan, klinci uglavnom, ne možeš da veruješ! Bakljama se gađaju! Kao da nisi u Engleskoj.
    Bili smo na tribini iza gola, ceo im je stadion u zastavama, parole koje imaju veze i sa muzikom, kulturom Mančestera, ’Joy Division’, ’Morrissey’ – fenomenalno izgleda.
    Navijanje non stop, 4,500 ljudi na stadionu a od toga 500 Čorlijevih! Utakmica 4-5 puta prekidana zbog dima, malo-malo Junajtedovi ubace crveni i crni dimnjak, pa onda doleti žuti sa Čorlijeve tribine.

    2:0 bilo za Junajted, kiša sve vreme, peglanje na terenu, vidiš da ne znaju ali ginu!
    Pre toga sam gledao i Bamberbridž, znaš kakav stadion, u okviru tribine je i pab, svi idu na pivo i klopu u poluvremenu. Pa smo išli da gledamo i Morkamb – Ketering i gomilu drugih “non league” tekmi…

    Koji ti je stadion najlepši?

    ​Vila park ubedljivo! Iju kakav stadion, fenomenalan, pravi taj old fashion kakav treba da bude!
    Mada ima još dosta dobrih, poput Fulamovog recimo… meni je žao starog Koventrijevog Hajfild Rouda, Boltonov mi je recimo odvratan, ne volim ta moderna sranja… Gudison park mi je bolesno dobar takođe, fenomenalan! Bio sam tri puta tamo, gledao Bolton, Vigan i Sautempton. Jednom od ta tri puta sam imao kartu ’restricted view’, koštala 3 funte manje od redovne. Šta je to u pičku materinu? Kad ono stolice u gostujućem sektoru otprilike su toliko male, da na jednu ne može da sedne odrasla osoba koja ima više od 60 kila. A moje mesto još ima stub tačno ispred! Celu utakmicu sam bio zagrljen sa stubom i gledao čas sa leve čas sa desne strane! Ali do jaja je stadion!
    Sent Džejms park mi je ogroman, masivan, gostujući sektor kao Kamp Nou jebote, ne sviđa mi se to.
    Gledao sam i Čarlton – Vila, do jaja stadiončić.
    Kad  izlaze igrači s razglasa cepa ’Into The Valley’  od  ’The Skids’  i ceo stadion krene da peva… da se naježiš!

    Dimitrije nam je pričao da si išao da gledaš Vimbldon – Eš Junajted? Kaže putovao si boga oca do stadiona?

    ​Da, skroz na drugi kraj Londona, nekih sat i po – dva mi je trebalo! Dime me je najavio kod njih, oni mi spremili paket da mu ponesem. On je s njima dugo održavao kontakt, uključivao se u radio prenose, ludak. To je bilo negde 2005-06.
    Sreda veče, stigao ja na stadiončić, oni su na Kingstonianu igrali. Tu je mali klupski šop, ali baš mali, imaš pult i iza nagurane suvenire. Bilo je tu još još ljudi unutra kad ovaj s pulta obraća se meni: ’Srbija?’
    Kaže on da je skontao da sam ja “taj” jer me ne poznaje. Pita za Dimitrija, kaže da ga pozdravim puno i da mi kesu punu nekakvih stvari za njega.

    Šta od muzike, filmova i sličnih stvari iz Engleske pratiš? Osim ovoga što smo već spomenuli.

    ​Sve što ima veze sa Velikom Britanijom – bukvalno! Samo nek je engleski akcenat! Ne postoji bend koji mi je značio a da nisam išao da ga gledam. Mednes u Birmingemu, Morisi u Birmingemu i u Mančesteru, pa sve do ’Rebellion’ fesivala u Blekupulu gde sam od 2006. bio deset puta!
    Tamo ti je krem de la krem engleskog pank i fudbalskog miljea.

    Stjuart Pirs je redovan svakog avgusta na festivalu, obično dođe s ekipom okupljenom oko benda ’Resistance 77’  koji je iz Notingema.
    Sam grad do 2006. je bio mrtav, bukvalno. Bio je glavna turistička atrakcija ’20ih i ’30ih godina prošlog veka, kad vidiš fotke iz tog perioda kao da gledaš Las Vegas. Bulevar dugačak 5 km, lampioni, more, plaža – super.
    ’60ih godina se pojavljuju prve turističke opcije za Španiju i Portugal, i jebi ga njima je tamo svakako bolje – imaju sigurnih sunčanih deset dana. E tada u Blekpulu vreme staje! Sve dok se nije pojavio taj festival koji je prvo bio u Blekpulu pa kratko u Morkambu da bi se 2006. vratio u Blekpul.
    Od 2006. do 2016. – ne možeš da prepoznaš grad. Ti si 2006. tamo imao grad iz 1967., a sada je to napucano! Masa nekih drugih festival se održava baš tu, puno su uložili u grad a pank festival je bio inicijalna kapisla.
    Blizu su ti aerodromi u Mančesteru, Liverpulu a i Blekpul ima aerodrom, noćenje sa doručkom je 20 funti, a u Lodonu za te pare ne možeš da pređeš ulicu. Festival je strogom centru u toj nekoj hali tipa Spens a okolo su ulice gde su ti smeštaji, sve ideš peške, klopa jeftina, pivo jeftino. Kad kažem jeftino mislim na engleski standard.
    Sad su već izgradili i ozbiljne tržne centre.

    Picture

    Blekpul 2006.: Mark bubnjar ‘The Crack’-a, Rej s maskom ( izašao iz zatvora nedelju dana ranije, odslužio tri i po pa pomilovan), Stjuart, Zgro, Endi Nikols bivši Evertonov huligan pisac brojnih knjiga o toj temi

    Jesi bio u Mančesteru?

    Jesam, prljav, siv i gadan ali ja ga volim. I u njega se baš puno ulaže. Drago mi je što sam bio na Mejn Roudu a na ovom novom nisam niti me zanima da odem. Na Old Trafordu nisam bio takođe, ne ide mi se. Gledao sam 4-5 puta Junajted ali na gostovanjima, uvek sam bio na domaćoj tribini do njih. Do jaja su, imaju najbolje i najraznovrsnije pesme, navijanje 90 minuta, fenomenalno.

    Imaš li neke zanimljivosti, anegdeote koje nisi pomenu u priči?

    Uf, pa ima ih koliko hoćeš!
    Čekaj da vidim šta bih izdvojio…
    Milvol – Hartlpul, treća liga pre 6-7 godina, ja vrlo blizu terena na zapadnoj tribini, a dva mesta pored mene skockana bakuta od recimo 70 godina, trajna frizura, marama, kompletić, suknja, sako i sve vreme stoji i psuje, jebe majku svima bukvalno! Redar ju je bar dvadeset puta opomenuo da sedne i da se smiri i ona se svaki put izvinjava sa “sorry son” i sedne, kako on okrene leđa tako ona opet skače na noge i kreće da psuje… i onda momenat kad Nil Heris ulazi s klupe a i dalje je 0:0 i ona pada u ekstazu… pet minuta kasnije on postiže jedini gol a baba samo što srčku ne dobije!
    Smederevo – Ipsvič, kum preko nekih lokalnih političara sredi karte za gostujući sektor i nas trojica se zabodemo s Englezima… scena s pretresa, mi se pravimo Englezi a pandur na pretresu obraća se kumu: ’Dođi mamicu ti jebem englesku, al ste gadni svi…’  Da vidiš facu pandura kad se ovaj pred njim meni obratio na srpskom… nije mu dobro bilo!
    Žena od tog mog Stjuarta, ta što je odrasla na Milvolu, Rebeka… vodila me je jedan dan u obilazak kraja gde je nekada bio stari Den i u detalje objašnjavala kad je učestvovala u kojoj frci… Ispričala događaj kad je došlo do neke tuče i nju pojuri pandur, ali je on mislio da je ona muško pošto je imala kačket na glavi, i kraću kosu, skinhead stajling… on je stigne, baci se na nju, kad joj je spala kapa s glave, ovaj u šoku skapira da je žensko, opsuje i pusti je.
    Njen brat po ocu, Sajmon se zove, je jedan od glavnih Čelsijevih ‘Headhunters’ likova, biznismen bavi se nekretninama po Londonu. On nam sredi karte za ložu Čelsi –Midlzbro,  FA kup, januar 2003., Stanić dao jedini gol. Posle tekme odemo u pab, a unutra ne daj bože likovi… Taj njen brat je tada pričao kako je 80ih sa svojom ekipom došao kod nje u južni London na proslavu njenog  21. rođendana, kad na žurci cela Milvol garnitura uključujući  i Reja! Dok se nisu ponapijali sve je bilo ok, a onda je u jednom momentu došlo do čarke pa je Rej isprskao Sajmona benzinom iz upaljača i zapalio ga! Pokazivao je ožiljke na ruci… Dvadeset godina kasnije taj Rej je krstio Rebekinu ćerku.
    Spomenuo sam i Rejevu ćerku, išla je s nama kolima u Koventri. Vratim se ja kući nakon tog prvog odlaska u Englesku kad posle par nedelja stiže pozivnica za njen 21. rođendan. Stjuart mi kaže kako bi im svima bila čast da se pojavim… Nisam imao kinte iako mi je viza još uvek bila važeća. Par nedelja kasnije frka u medijima, osvanule fotke sa proslave rođendana ćerke najstarijeg osuđenog huligana na ostrvu. Vlasnik Milvola Teo Pafitis odlepio pošto je saznao da su žurci prisustvovali i pojedini igrači Milvola Kejhil, Livermor, Nederkot… Čak su Kristofer Kine i Livermor pokrili sve troškove žurke.
    Jebi ga, mogao bih do ujutru ovako..

    Hvala ti buraz, ništa slično nismo slušali u životu! Imaš li nešto za kraj da
    dodaš, za ljude koji ovo budu čitali?

    Nikada za svoje 42 godine nisam pogledao utakmicu između Reala i Barselone, jednostavno to nije to… previše je glamurozno… uvek ću se pre odlučiti za, recimo Sanderlend- Njukasl. Ligu šampiona ne pratim godinama unazad, da mi sutra neko ponudi besplatne karte za finale između Bajerna i Juventusa a s druge strane da stoje ulaznice za Derbi Kaunti –  Notingem Forest, ne bih razmišljao, naravno da bih zapalio na ostrvo. Fudbal još uvek jedino ima smisla na ostrvu, posebno u nižim ligama. 17. juna na Satonovom stadionu igraju prijateljsku, dobrotvornu tekmu legende Čelsija protiv legendi Rendžersa… s jedne strane Keri Dikson, Dejv Besant, Pet Nevin, Rej Vilkins, Tore Andre Flo a s druge  Mark Falko (kojeg pamtim još dok je igrao za Totenhem protiv Hajduka), Kolin Hendri… ne može veći spektakl!

    Tekst peuzet sa sajta Engleski Fudbal.
    ​http://engleskifudbal.com/
  • Динмао Загреб – Партизан 17.03.1991.

    ​Dinamo – Partizan 0:0 (4:3)
    Te davne 1991. sa svojih nepunih šesnaest godina krenuo sam na jedno od mojih prvih gostovanja, u Zagreb. Sećate se tih godina, država u kurcu, svaki čas se moglo zaratiti, uniforme su već bile podeljene, nama kokarde njima šahovnice. Niko nas tamo nije očekivao, jer bila je prava ludost ići njima na nož pred sam rat. Petak posle škole dođem kući, smor, plan je u glavi, ma sto posto idem samo još da odradim matorce. Pobeći ću od kuće, nije mi prvi put, jeste jedno od prvih gostovanja ali ne i prvo tako da znam taj rad. Pala je noć i eto mene, prijavljujem matorcima šetnju. Palim direkt na voz pa za Beograd. Računam, tamo ću da naiđem na ekipu, ma garant idu moji Grobari. Izblejim u Beogradu celu noć i ceo dan, i onda slučajno kod stadiona nabasam na jednog lika, iz Crvenke ili Vrbasa, ne sećam se tačno. Pijan kao bulja, ali šta ću, ostajem da blejim sa njim do polaska voza za Zagreb koji je kretao kasno noću. Sećam se da smo stigli tamo u cik zore. Uđem u voz sa pajtašem, koji je inače bio stariji od mene jedno 15 godina, i imam šta da vidim – svega par ljudi iz Beograda i dvojica iz Novog Sada od kojih jednog znam do jaja. Živi u mom kraju. Krećemo, a u vozu nas tačno 11 ide na utakmicu – fenomenalno. Put kao i svaki drugi, sprdnja sa putnicima i kondukterima, cirkanje (tada još nisam kačio taj porok)… Kao što rekoh cik zore i mi smo na zagrebačkom kolodvoru, ispadamo napolje, marica je tu za svaki slučaj. Njih 9 se odmah prijavilo za prevoz kroz grad sa plavcima ali ja i ortak se odvojili, kao idemo da se šunjamo po gradu. Vozali se busevima, malo se raspitivali i saznali gde su igrači, u kom hotelu. Pravac “Plava Laguna”. Stižemo i ne verujemo, panduri su naše drugare doveli u isti hotel. Ulećemo unutra i tu padaju klopa i cuga, ono klasika. „Odakle ste se vi stvorili, pa kako ste smeli?“ – usledila su pitanja u tom stilu, jer niko iz Partizanove ekspedicije nije mogao da veruje da smo došli u Zagreb. Bjeka, Zeka i svih mojih 20 ljubimaca, možete me zamisliti – svršavanje. Murija nam u jednom trenutku prijavljuje pokret za Maksimir, te se trpamo u maricu i krećemo. Kakav crni Maksimir, odvedoše nas u stanicu i tu opet pretres i opet legitimisanje i smeh. Na pretresu mi nađu kokardu i tu kreće totalna euforija. Panduri ne veruju. Odnese je jedan da je pokaže komandiru. Vratili su mi je na kraju. Krećemo konačno i na Maksimir. Stižemo ispred juga nekih dva sata pre tekme gde nas ostavljaju sa dvojicom pandura. Čekamo, čekamo… ništa se ne dešava. Nekih sat vremena kasnije snimimo da se Purgeri grupišu, provalili nas valjda, ali snime to i kljunovi i tuc, muc, odjednom motorola bruji: „Konji jedni, pa oni danas idu na sever“. Greškom smo stajali pun sat pred ulazom na domaću tribinu. Sprovode nas ta dvojica pandura ispod zapada, a Dinamovaca se nakupilo jer utakmica počinje za 20 minuta. Dobacuju nam neke nebuloze, ali nam niko ne prilazi. Ma ko ih jebe. Na pola zapada ovaj iz mog kraja, ogladneo čovek, video je negde u rulji reklamu za kobasice sa senfom. Mrsi on panduru da ga vodi da jede jer će u suprotnom umreti od gladi. Pandur iz prve neće ni da čuje, nije lud, međutim ovaj bio uporan i ubedi ga. Odvajaju se njih dvojica, odoše na klopu, kad opet će on: “Ej, a fali mi 5…“ ne sećam se koliko nula ali od 7 njemu fali 5 za tu kobaju – platio mu pandur na kraju. Konačno ulazimo na Maksimir a tamo spektakl, slave BBB 5 godina postojanja. Zaposeli južnu tribinu, popalili baklje, dimove, vatromet, navijaju, pale se. Došao i Njofra, sedi u loži, a Zenge napravile prsten oko ograde te moja opklada da ulećem na teren propada. Par puta se ceo stadion umirivao da bi nas čuli a mi pevamo k’o ludi: “Niti Tita ni Miloševića, mi smo vojska Vuka Draškovića!”, pa odmah zatim i: “Dobićete batine“. Nas dvadesetak, ma ni toliko, pretimo celom stadionu! Strašno! Završilo se bez golova, a potom pukosmo nakon izvođenja onih glupavih penala. Posle tekme nas zadržali na stadionu još čuku vremena, a ovi nas spolja gađaju kamenjem i bakljama preko tribine. Sa stadiona upadamo direktno u marice i pravac na štajgu. Ima ih i tamo, prde, seru… Tu čak, uz posredstvo murije, menjam svoj kačket za Dinamov, da bar imam suvenir sa istorijskog gostovanja, poslednjeg koje je neka navijačka grupa odradila u lepoj njihovoj. Konačno krećemo. Stižem u Novi Sad u 7 i 15, a prvi čas mi počinje za 15 minuta. Sva sreća pa mi je škola bila odmah pored štajge. Prvi čas fizičko, spavam na klupi u svlačionici, budi me keva, plače žena donela mi da jedem, zove me da idem kući, ona će da opravda sve časove. Ćale ćuti danima nakon toga, obećao je kevi da me neće peglati, jbg ima žena uticaja.
  • Инвалиди Вождовац

    Историја навијача Вождовца везана је за 1912-у годину, када је ФК Вождовац основан. То је била публика која је аплаузима поздрављала своје миљенике, гледајући утакмицу седећи. Ипак, за историју навијача Вождовца уписана је 1987 година, када се у насељу Браће Јерковић организује прва ултра навијачка група – ВИЛЕЊАЦИ. Било их је око 30 и то су били момци из краја који су играли фудбал у омладинском погону Вождовца. Поред Вилењака појавили су се и ЗМАЈЕВИ (то је традиционални надимак ФК Вождовца) и деловали су заједно. ВИЛЕЊАЦИ су били склони нередима и крађама тако да су већ на својој првој утакмици на Лиону, коју је Вождовац добио са 2:0, направили су неред тј. опљачкали су посластичарницу одневши скоро све из ње.

               Навијачи Вождовца су од самог почетка имали свој стил навијања и трудили се да буду оригинални. Пиротехничка средства су углавном била коришћена за прекидање утакмица, као нпр. против Звездаре, Синђелића, Хајдука, Жаркова… Сви противнички навијачи који су у то време долазили на стадион Вождовца нису добро пролазили а оно по чему су били познати ВИЛЕЊАЦИ и ЗМАЈЕВИ је да су волели да отимају заставе и да их одмах исцепају или спале. Тако су без застава остали Торнадо Лион (2 ком.), Service Crew Жарково (2 ком.), Дијаболе БСК, Булдози Синђелић…

              Сезона 88/89 доноси на сцену још једну групу навијача Вождовца. То су били GENOES UNITED који су свој коп поставили на истоку. А негде у исто време ЗМАЈЕВИ и ВИЛЕЊАЦИ су се ујединили тј. ЗМАЈЕВИ су ушли у састав ВИЛЕЊАКА и повукли своју заставу са копа. Ове две навијачке групе се нису познавале али спајала их је једна ствар – љубав према Вождовцу. Наравно GENOES UNITED прелазе после извесног времена на запад и уједињују се са ВИЛЕЊАЦИМА. Сезона 89/90 доноси још једну нову групу навијача, са занимљивим именом ХАСИНИ ТРАФИКАРИ. То је била екипа које је на стадион довео фудбалер Вождовца – Хаса, а свој коп су поставили на јужној трибини стадиона да би наравно после извесног времена и они прешли на Запад и ујединили се са већ постојећим групама на западу. Ипак, баш када се очекивало да ће група заживети заувек, она се распала…мада и дан данас неки од тих навијача и данас долазе на стадион и једина порука им је “…ми смо ту ако затреба…”.

              Година 1990 доноси на сцену нову навијачку групу која је по узору на филм “Ратници подземља” деловала више као улична банда него навијачка група. Име је наравно познато свима – ИНВАЛИДИ ВОЖДОВАЦ !!! Августа 1991 настала је 14 метара дуга застава са именом групе и српском заставом са грбом у средини као обележјем групе. У то време гостујући навијачи су ретко долазили на стадион Вождовца (вероватно јер су ВИЛЕЊАЦИ учинили своје) па су ИНВАЛИДИ морали да праве нереде по гостујућим теренима. Наравно, у недостатку гостовања по Србији посећиване су и утакмице женског рукометног клуба Вождовац јер нове генерације које су се појавиле у сезони 1993/1994 биле су жељне доказивања. Од тада бројност групе је у константном порасту, у сваком делу града има бар један навијач Вождовца а кореографије и пиротехничке феште су далеко изнад ранга такмичења фудбалског клуба. НАШЕ ОЧИ ВИДЕ САМО ВОЖДОВАЦ !!!

              Група навијача Ф.К. Вождовац из Београда, основана 1990. године и верно бодри и подржава свој клуб који је настојао да свој српсколигашки статус претвори у вишедеценијски сан, који се зове “Прва Телеком лига” (некадашња друга лига). У протеклих пар година, осим јубилеја десетогодишњице групе, одржан је и један, злата вредан, којим се мало ко може подичити од српско-црногорских клубова. Деведесет година клуба и сада већ осамнаест година верности клубу са Душановца је морате признати, реткост на нашим просторима. Вождовац је 2004 године ушао у Прву Телеком Лигу и тиме нам поклонио нове изазове, акције… Следеће сезоне потом, ВФК је на изненађење свих нас ушао у највиши ранг наших такмичења – СуперЛигу. ИНВАЛИДИ су у тој сезони почели да доживљавају благу такорећи “експанзију”, бројност групе се нагло повећала, док је против Црвене Звезде на отварању стадиона забележена рекордна посета у нашем кавезу од преко 500 ИНВАЛИДА.

    Осим омасовљења и кристализације “ИНВАЛИДИ” се могу сврстати под навијачко освежење наше тифо сцене. За разлику од навијача клубова из исте лиге, који поред српсколигашког подржавају и “веће клубове” и мешају обележја истих, “ИНВАЛИДИ” су од клуба независни и потпуно самофинансирајуци. Маркетинг који се састоји од одлично урађених и квалитетних навијачких реквизита (дуксерице, прслуци, шоље, качкети, неколико врста шалова итд.) је финансиран искљуциво од чланарине, коју навијачи ВФК-а сакупљају месечно. Ту су наравно и нови велики барјаци, нова велика застава пар пиротехничких фешти које какве нису правиле ни много веће навијачке групе. Урађен је и графит који је, бар на стадионима у простора СФРЈ највећи – димензија (50 х 2.5 метара).

    Недолазак озбиљнијих навијачких противника на наш стадион је довео до тога да инцидената скоро и нема. Иако само такмичење (трећа лига) није давало инспирацију, безрезервно смо пружали подршку нашем драгом и једином Ф.К. Вождовцу. Ако и не досањамо сан о вишем рангу (некада друга лига а сада европа) наше очи ће и даље гледати само Вождовац. Надамо се да су сва тренутна догађања почетак нечег великог колико за клуб, толико и за нас и за цео фудбалски Београд. Без комплекса “мали клуб” или пак “мала група”, идемо даље са мноштвом идеја, иновација и дугорочних планова. Прављење нових лига учиниће и наша гостовања занимљивијим. Уосталом сам драконски закон о навијачима ће учинити да језгра навијачких група буду још тајновитија и маштовитија, како би доскочили закону. Време ће показати ко је шта и ко је ко у будућим догађањима на и око фудбалских борилишта. КО НАС НЕ ЗНА УПОЗНАЋЕ НАС АКО НАС ЗНА УПОЗНАЋЕ НАС ЈОШ БОЉЕ!!! Инвалиди Вождовац 1990 СВОМ СНАГОМ​

  • Лешинари Бања Лука

    ​Као фудбалски клуб који је основан далеке 1926. године Борац је увијек имао изузетно добру подршку са трибина, међутим у другој половини осамдесетих година у бившој Југославији долази до правог навијачког бума на који ни Бањалука није остала имуна. По први пут се на источној трибини поред уобичајених застава и шалова појављују и транспаренти окачени на ограду источне трибине. Први пут се транспарент са натписом Вултурес (Лешинари) појављује 18. новембра 1987 године на куп утакмици са новосадском Војводином. Иза тог имена је стајала група момака која је на мало другачији фанатичнији начин жељела пружати подршку свом клубу. Великој навијачкој еуфорији и повећавању броја људи из навијачке групе Вултурес доприњеле су изузетно добре игре Борца у Купу, у сезони 1987/88. и уласком бањалучана у финале. У финалу купа бивше Југославије бањалучки Борац је укрстио копља са Црвеном Звездом и на изненађење бројних навијача, маја 1988. године освојио куп као први друголигаш у историји бивше Југославије коме је то пошло за руком. Поред великог броја бањалучана који су дошли бодрити свој тим на јужној трибини стадиона ЈНА налазила се и велика група младића који су иза транспарента Вултурес пружали знатну подршку својим љубимцима. Освајањем купа Бањалуку захвата навијачко лудило које се преноси из утакмице у утакмицу гдје Борац и на домаћим и на гостујућим теренима прати велики број навијача. Уз такве навијаче и фудбалери су имали много више мотива за игру, па су постизали изванредне резултате.Уз фанатичну подршку својих навијача Борац обезбјеђује улазак у Прву савезну фудбалску лигу. Поред подршке коју су Лешинари пружали на домаћем терену, група навијача прати свој клуб скоро на свим гостујућим утакмицама пружајући изванредну подршку свом клубу. Најмасовнији одласци били су у Љубљану, Винковце, Бачку Паланку, Шабац и Дубровник, али су транспаренти Вултуреса били присутни на и на многим другим гостовањима, и много су значили бањалучким фудбалерима. Те сезоне забиљежено је и неколико инцидената у којима су учествовали Лешинари што се управи, али и органима реда није свидјело, јер нису били спремни да прихвате овакав начин навијања. Те године долази до неспоразума на релацији навијачи-управа-органи реда гдје врхунац настаје на утакмици Борац-Кикинда када је милиција брутално претукла домаће навијаче, а све због неколико димних бомби и петарди које су у то вријеме за комунистичку власт били нешто ново што се није желило толерисати. Уласком у прву лигу Лешинари постају једна од најбољих навјачких група у бившој Југославији. Оно што постаје препознатљив стил Лешинара јесте велика подршка својим љубимцима и кориштење велике количине пиротехнике. У то вријеме организују се одласци у Љубљану, Загреб, Осијек, Сарајево (Кошево и Грбавица), Тузлу, Зрењанин, Нови Сад, Београд (Маракана, ЈНА, Бањица), а у мањим групама били су у најудаљенијим стадионима у Титограду(Подгорици), Приштини и Скопљу. Своју највећу снагу Лешинари потврђују гостовањем у Осијеку, кад их је на гостовање отишло преко 1000 гдје праве хаос по Осијеку, гдје нико није смио ни попријеко да их погледа. Треба истаћи да су Вултуреси у тадашње вријеме били вишенационална група, али да су већину чинили Срби. Током бројних гостовања долази и до жестоких сукоба у Љубљани, Осијеку, Сарајеву(на Грбавици), Београду(са навијачима Звезде)…До великих обрачуна долази и у самој Бањалуци, а најжешћи су били против Делија, када је демолирано пола Господске улице, те против Динамових БББ, када је бањалучка милиција од гостију из Загреба одузела велики број ножева и и осталог хладног оружја. Вриједи споменути инцидент са ријечком Армадом и Манијацима. Послиједње фудбалско првенство СФР Југославије, остаће упамћено по још једном великом успијеху фудбалера Борца у такмичењу за куп и пласману у полуфинале. Прву утакмицу полуфинала у Сплиту, са Хајдуком посебно памти група Лешинара која је отпутовала на то гостовање. Торцида је уз помоћ домаћих редара, продрла на западну трибину и окомила се на бањалучане. Хрватски реадари су све то нијемо посматрали и тек накнадно су покушали спријечити оно најгоре. На жалост, од посљедица батина добијених на Пољуду, неколико мјесеци касније преминуо је један од најватренијих Лешинара 23 годишњи Антонио Кирчанов. Избијањем рата на просторима бивше Југославије велики број Лешинара одлази у Војску Републике Српске дајући велики допринос у одбрани вијековних српских територија и српког народа. Средином новембра 1991. године гине први Лешинар, један од најистакнутијих чланова, САША КОНЧАР, као добровољац у околини Задра. Током рата гине велики број Лешинара, а многи из рата излазе као тешки инвалиди. Тих ратних година замире све што се тиче спорта, а самим тим и навијања. Почетком фудбалског такмичења на нивоу Републике Српске, тачније у финалним куп такмичењима нестала је свака бојазан да ће доћи до реорганизовања Лешинара. Још увијек се памте утакмице финала купа РС 1995. и 1996. године, Борац-Рудар и Борац-Јединство и изванредно навијање неких нових, младих Лешинара. Оно што је остало од пријератних навијача јесте само ИМЕ тако да је “нова гарда“ која је наставила навијачку причу у Бањалуци била суочена са масом проблема. Све што се радило, радило се без ичије помоћи и без учешћа старијих, тако да је нова генерација морала сама да научи основне дражи навијачког живота и да пренесе навијачку причу на следеће генерације. Иако је пут био трновит остварен је циљ, а то је обнова навијачке групе Лешинари. Ту Лешинари нису стали, остали су и даље уз свој клуб, бројност им је стално расла, иако им је навијачка конкуренција била доста малена. Најбоље атмосфере се памте у дворани “Борик“ када је доживљен врхунац у праћењу кошаркашког и рукометног клуба у Европи. Лешинари су наставили са гостовањима само сад у неке друге градове: Шамац, Модричу, Бијељину, Нови Град, Приједор, Српски Брод, Градишку, Добој,… гдје се памте и инциденти који су се углавном сводили на инциденте са полицијом и локалним сељацима с обзиром да у Републици Српској није постојала права навијачка група. У периоду око 2000-те године долази до лагане смјене генерација гдје се већи број старијих навијача повлачи, а причу настављају “неки нови клинци“ тј. клинци који су од периода од 1995. године стасавали у праве Борчеве фанатике. Још већи изазов за младе снаге Лешинара долази формирањем (тј. наметањем клубовима из Републике Српске) заједничког такмичења свих фудбалских клубова на нивоу читаве БиХ. То је значило да ће се убудуће битке на трибинама водити са онима са којима су наши очеви, браћа, Лешинари до јуче водили крвави рат тј. да је уствари замјењено само бојно поље, а ратници су остали исти. Све то је још више учврстило ставове да су Лешинари чисто српска навијачка група и да ће гдје год да буду гостовали проносити славу клуба, града и крвљу натопљене Републике Српске, јер то је обавеза због свих оних што су у претходном рату дали животе за њу. Свакако вриједи напоменути да смо прва група која је од краја рата прешла ентитетску границу гостовањем у Читлуку. Послије тога слиједи и велики број гостовања у Широки Бријег, Мостар, Зеницу, Тузлу, Сарајево и остале градове у федерацији БиХ. Наравно све то је пратио и одређен број инцидената како код куће против Сарајева, Челика, Славије и других тимова, тако и на страни углавном са припадницима полиције. Међутим оно што навијачи Борца нису очекивали је то да ће се поред вјечних непријатеља из федерације као најозбиљнији појавити представници градске власти који су својом незаинтересованошћу и немаром према свим спортским светињама у Бањалуци које носе име Борац, доприњеле упропашћавању и срозавању комплетног спорта у граду на Врбасу на најниже могуће гране. Важно за напоменути је и то да су поново успостављени пријатељски односи са браћом из Новог Сада, навијачима Војводине који су били прекинути усљед рата. Тако су нове генерације показале обострану жељу за обнављањем братских односа између двије српске групе са обе стране Дрине са надом да братски односи више никад неће бити нарушени .Оно што је сигурно, је да ће Лешинари наставити да проносе славу клуба, града, нације и да су упркос бројним проблемима кроз 20 година свога постојања, показали да их ништа није сломило и да их ништа неће сломити.
  • Лешинари Бања Лука

    ​Као фудбалски клуб који је основан далеке 1926. године Борац је увијек имао изузетно добру подршку са трибина, међутим у другој половини осамдесетих година у бившој Југославији долази до правог навијачког бума на који ни Бањалука није остала имуна. По први пут се на источној трибини поред уобичајених застава и шалова појављују и транспаренти окачени на ограду источне трибине. Први пут се транспарент са натписом Вултурес (Лешинари) појављује 18. новембра 1987 године на куп утакмици са новосадском Војводином. Иза тог имена је стајала група момака која је на мало другачији фанатичнији начин жељела пружати подршку свом клубу. Великој навијачкој еуфорији и повећавању броја људи из навијачке групе Вултурес доприњеле су изузетно добре игре Борца у Купу, у сезони 1987/88. и уласком бањалучана у финале. У финалу купа бивше Југославије бањалучки Борац је укрстио копља са Црвеном Звездом и на изненађење бројних навијача, маја 1988. године освојио куп као први друголигаш у историји бивше Југославије коме је то пошло за руком. Поред великог броја бањалучана који су дошли бодрити свој тим на јужној трибини стадиона ЈНА налазила се и велика група младића који су иза транспарента Вултурес пружали знатну подршку својим љубимцима. Освајањем купа Бањалуку захвата навијачко лудило које се преноси из утакмице у утакмицу гдје Борац и на домаћим и на гостујућим теренима прати велики број навијача. Уз такве навијаче и фудбалери су имали много више мотива за игру, па су постизали изванредне резултате.Уз фанатичну подршку својих навијача Борац обезбјеђује улазак у Прву савезну фудбалску лигу. Поред подршке коју су Лешинари пружали на домаћем терену, група навијача прати свој клуб скоро на свим гостујућим утакмицама пружајући изванредну подршку свом клубу. Најмасовнији одласци били су у Љубљану, Винковце, Бачку Паланку, Шабац и Дубровник, али су транспаренти Вултуреса били присутни на и на многим другим гостовањима, и много су значили бањалучким фудбалерима. Те сезоне забиљежено је и неколико инцидената у којима су учествовали Лешинари што се управи, али и органима реда није свидјело, јер нису били спремни да прихвате овакав начин навијања. Те године долази до неспоразума на релацији навијачи-управа-органи реда гдје врхунац настаје на утакмици Борац-Кикинда када је милиција брутално претукла домаће навијаче, а све због неколико димних бомби и петарди које су у то вријеме за комунистичку власт били нешто ново што се није желило толерисати. Уласком у прву лигу Лешинари постају једна од најбољих навјачких група у бившој Југославији. Оно што постаје препознатљив стил Лешинара јесте велика подршка својим љубимцима и кориштење велике количине пиротехнике. У то вријеме организују се одласци у Љубљану, Загреб, Осијек, Сарајево (Кошево и Грбавица), Тузлу, Зрењанин, Нови Сад, Београд (Маракана, ЈНА, Бањица), а у мањим групама били су у најудаљенијим стадионима у Титограду(Подгорици), Приштини и Скопљу. Своју највећу снагу Лешинари потврђују гостовањем у Осијеку, кад их је на гостовање отишло преко 1000 гдје праве хаос по Осијеку, гдје нико није смио ни попријеко да их погледа. Треба истаћи да су Вултуреси у тадашње вријеме били вишенационална група, али да су већину чинили Срби. Током бројних гостовања долази и до жестоких сукоба у Љубљани, Осијеку, Сарајеву(на Грбавици), Београду(са навијачима Звезде)…До великих обрачуна долази и у самој Бањалуци, а најжешћи су били против Делија, када је демолирано пола Господске улице, те против Динамових БББ, када је бањалучка милиција од гостију из Загреба одузела велики број ножева и и осталог хладног оружја. Вриједи споменути инцидент са ријечком Армадом и Манијацима. Послиједње фудбалско првенство СФР Југославије, остаће упамћено по још једном великом успијеху фудбалера Борца у такмичењу за куп и пласману у полуфинале. Прву утакмицу полуфинала у Сплиту, са Хајдуком посебно памти група Лешинара која је отпутовала на то гостовање. Торцида је уз помоћ домаћих редара, продрла на западну трибину и окомила се на бањалучане. Хрватски реадари су све то нијемо посматрали и тек накнадно су покушали спријечити оно најгоре. На жалост, од посљедица батина добијених на Пољуду, неколико мјесеци касније преминуо је један од најватренијих Лешинара 23 годишњи Антонио Кирчанов. Избијањем рата на просторима бивше Југославије велики број Лешинара одлази у Војску Републике Српске дајући велики допринос у одбрани вијековних српских територија и српког народа. Средином новембра 1991. године гине први Лешинар, један од најистакнутијих чланова, САША КОНЧАР, као добровољац у околини Задра. Током рата гине велики број Лешинара, а многи из рата излазе као тешки инвалиди. Тих ратних година замире све што се тиче спорта, а самим тим и навијања. Почетком фудбалског такмичења на нивоу Републике Српске, тачније у финалним куп такмичењима нестала је свака бојазан да ће доћи до реорганизовања Лешинара. Још увијек се памте утакмице финала купа РС 1995. и 1996. године, Борац-Рудар и Борац-Јединство и изванредно навијање неких нових, младих Лешинара. Оно што је остало од пријератних навијача јесте само ИМЕ тако да је “нова гарда“ која је наставила навијачку причу у Бањалуци била суочена са масом проблема. Све што се радило, радило се без ичије помоћи и без учешћа старијих, тако да је нова генерација морала сама да научи основне дражи навијачког живота и да пренесе навијачку причу на следеће генерације. Иако је пут био трновит остварен је циљ, а то је обнова навијачке групе Лешинари. Ту Лешинари нису стали, остали су и даље уз свој клуб, бројност им је стално расла, иако им је навијачка конкуренција била доста малена. Најбоље атмосфере се памте у дворани “Борик“ када је доживљен врхунац у праћењу кошаркашког и рукометног клуба у Европи. Лешинари су наставили са гостовањима само сад у неке друге градове: Шамац, Модричу, Бијељину, Нови Град, Приједор, Српски Брод, Градишку, Добој,… гдје се памте и инциденти који су се углавном сводили на инциденте са полицијом и локалним сељацима с обзиром да у Републици Српској није постојала права навијачка група. У периоду око 2000-те године долази до лагане смјене генерација гдје се већи број старијих навијача повлачи, а причу настављају “неки нови клинци“ тј. клинци који су од периода од 1995. године стасавали у праве Борчеве фанатике. Још већи изазов за младе снаге Лешинара долази формирањем (тј. наметањем клубовима из Републике Српске) заједничког такмичења свих фудбалских клубова на нивоу читаве БиХ. То је значило да ће се убудуће битке на трибинама водити са онима са којима су наши очеви, браћа, Лешинари до јуче водили крвави рат тј. да је уствари замјењено само бојно поље, а ратници су остали исти. Све то је још више учврстило ставове да су Лешинари чисто српска навијачка група и да ће гдје год да буду гостовали проносити славу клуба, града и крвљу натопљене Републике Српске, јер то је обавеза због свих оних што су у претходном рату дали животе за њу. Свакако вриједи напоменути да смо прва група која је од краја рата прешла ентитетску границу гостовањем у Читлуку. Послије тога слиједи и велики број гостовања у Широки Бријег, Мостар, Зеницу, Тузлу, Сарајево и остале градове у федерацији БиХ. Наравно све то је пратио и одређен број инцидената како код куће против Сарајева, Челика, Славије и других тимова, тако и на страни углавном са припадницима полиције. Међутим оно што навијачи Борца нису очекивали је то да ће се поред вјечних непријатеља из федерације као најозбиљнији појавити представници градске власти који су својом незаинтересованошћу и немаром према свим спортским светињама у Бањалуци које носе име Борац, доприњеле упропашћавању и срозавању комплетног спорта у граду на Врбасу на најниже могуће гране. Важно за напоменути је и то да су поново успостављени пријатељски односи са браћом из Новог Сада, навијачима Војводине који су били прекинути усљед рата. Тако су нове генерације показале обострану жељу за обнављањем братских односа између двије српске групе са обе стране Дрине са надом да братски односи више никад неће бити нарушени .Оно што је сигурно, је да ће Лешинари наставити да проносе славу клуба, града, нације и да су упркос бројним проблемима кроз 20 година свога постојања, показали да их ништа није сломило и да их ништа неће сломити.
  • Curva Furlan Triestina

    Picture

    кликом на слику прелазите на део сајта где се налази текст о групи

  • Кежуал

     ​Како описати кежуал субкултуру Да ли је она имала политичку позадину ? Не, неки су били неки десно неки лево опредељени. Да ли је музика имала утицаја ? Ни то, кежуали су уживали у разним врстама музике, рејв, панк, рок, реге … Па око чега се онда све вртело ? Око три ствари, фудбал, насиље и мода ! У ствари, кежуал, је само један од назива за овај начин живљења који је опште прихваћен али треба поменути да је рецимо у Манчестеру био популаран назив “Perry’s” a у Ливерпулу “Scallies”.
    Може се рећи да је кежуал покрет настао крајем 70-тих година а претеча су му свакако били модси. Велику улогу у развоју као и у настанку овог покрета имају успеси Енглеских клубова тих година у Европи. Острвљани су путовали широм старог континента, поготово ливерпулови навијачи јер је тих година њихов клуб био више пута на врху Европе. Са путовања су се враћали са пуним коферима крадених ствари које су носили или продавали својим друговима. Крали су углавном за време нереда а њих никада није недостајало поготово када су енглези на евро-гостовањима у питању. Италијански и Француски брендови су били најзаступљенији ( Fila, Кappа, Sergio Таcchini, Аdidas, Lacoste, Benneton…).

    У наредном периоду је било проблема приликом набављања скупих крпица јер већина градова тада није имала бутике где би навијачи могли да се снабдевају. Одласци до Лондона ( па чак и из Шкотске) само да би се обишли бутици су постајали све чешћи, долазило је чак и до окршаја у возовима када би се срели чланови ривалских екипа по повратку из шопинга у престоници. Јавља се и ривалитет између самих навијача, питање престижа је било ко ће имати најновије моделе, неке нове етикете, из недеље у недељу покрет се ширио све више. Свакако велика предност кежуал културе је било скретање пажње полиције са себе. У то време, пандури су више обраћали пажњу на скинсе у “Doctor Martins“ цокулама па и на обичне навијаче у дресовина и шаловима него на фино обучене момке који су на себи имали више стотина фунти. Ти “фини” момци су се тако лепо обучени лакше шетали градом, лакше улазили у пабове а такође су по препознатљивом стилу лакше и препознавали противничку екипу. Осамдесетих, најпопуларније су биле харингтонке, поло мајице, голф јакне, карирани шалови, џемпери са V изразима а на ногама Adidas патике међу којима су најприсутнији модели били Samba, Stan Smith, Gazelle, Forest Hills. Такође, на ногама се често виђала и марка Diadora, модел Borg Elites.

    Крајем ове деценије, покрет се мало смирује појавом рејв сцене. Широм земље се отварају клубови у којима су се окупљали млади и самим тим мало запоставили фудбалске мечеве. Колико је то утицало на ову културу говопи и чињеница да су момци из челсијеве екипе одрадили мајице “Hooligans against Acid”. Кежуал навијачи почињу да се крећу по журкама, неки од њих улазе и у послове око диловања дроге, организовања обезбеђења за клубове, узимају се добре паре. Почиње асид манија нема више окршаја, границе непостоје, ривалитети између градова су се за сада заборавили, сви заједно су ушли у нову еру, еру у којој се сви воле. Ликови из супарничких екипа су играли цело вече једни поред других, исти ти који би да су се срели пре 6 месеци шибали до изнемоглости. Па да ли је могло то дуго да траје ? Тешко… Средином деведесетих све опет долази на своје место, ратне секире се ископавају, фудбалско насиље се враћа у моду ! Самим тим и кежуал покрет доживљава ново рођење. Међутим, мењају се неке ствари. Више нису толико популарни неки брендови који су били више спортски ( Каppa, Diadora …) у фазон улећу озбиљније и скупље марке Stone Island, Armani, Prada, CP Company, Henri Lloyd, Paul and Shark, Ralph Lauren, Hackett … Неке етикете су и даље популарнe нпр Lacoste и Burberry за које се могу рећи да су испратили све периоте ове културе. Све више су ношене поло мајице светлијих боја, фармерке су такође ношене у знатно светлијим нијансама. Прави бум у овој субкултури изазивају модели Масимо Остија, који је дизајнирао фантастичне Stone Island и SP Company капуте и јакне. Stone Island је и дан данас јако популаран али крајем деведесетих и почетком новог века је доживео врхунац међу кежуалима јер су их једино они и носили па је постао и синоним за њих.

    Једно време полиција је и повезивала знак овог бренда са нео-наци организацијама јер донекле подсећа на келтски крст. Као и увек, јако су бистри … Дошло је чак дотле да је ова марка променила свој лого због проблема са хулиганима па је уместо присивача ( са знаком који подсећа на НАТО) који је уз помоћ два дугмета стајао на левом рукаву симбол постао мали знак који ипак подсећа на претходни лого. На сличан потез били су приморани и људи из Hackett-а који су морали да мењају дизајн својих ствари на којима је до тада био велики натпис бренда на грудима. У деведесетим је постало толико очигледно како се сада хулигани облаче да су то чак и пандури провалили. Почетком новог века, кежуал култура се и даље развијала, на сцену су ступили и неке нове етикете а неке старе су и даље биле активне а то су оне које вероватно никада неће бити “out” када је овај фазон у питању (Lacoste, Stone Island, Burberry …). Неке од нових популарних брендова су One True Saxon, 6876, Fajll Raven, Patagonia, Dupe …
    У последњих неколико година покрет се још више развио. Снимљенo је пар филмова везаних за ову текматику од којих је “Football Factory “свакако најприближнији некој истини док је “Green Street Hooligans“ снимљен на неки холивудски фазон па то многима иде на јаја. Поред ова два треба поменути и краткометразни филм “It’s a casual life”који вреди погледати. Осим филмова, издате су и неке књиге које обухватају како кежуал тако и период пре његовог настанка. Неки музичари попут Мајка Скинера, фронтмена групе “The Streets“ често носе Stone Island и друге кежуал брендове на својим спотовимакао и у јавности. Наравно, све ово иде на полни орган правим кежуалима јер је сада њихова омиљена марка постала популарна и у осталим круговима, није само њихова прича и сyмбол међусобног препознавања.

    Кежуал покрет више није само заступљен на острву, одавно се проширио на целу Европу. У скандинавским земљама је због великог утицаја са острва сцена солидно развијена као и у Француској, Шпанији па чак и у Италији која је колевка ултра покрета. Код жабара се у протеклим годинама појављују кежуал екипе а може се рећи да је сцена у Риму најразвијенија где оба градска великана имају фирме налик онима са острва, можда су на то утицали и међусобни контакти навијача Лација и Челзија.
    Што се тиче ситуације у Србији може се рећи да је мода све присутнија, људи све више обраћају пажњу на то како иду на утакмице. У престоници су се отворили бутици већине познатих брендова па се чак може наћи и Stone Island али по крајње нереалним ценама када се у обзир узме наш стандард. Код нас нема ни разлога ни потребе за формирањем кежуал покрета али више него позитивно јесте то да су домаћи навијачи почели пристојније да се облаче. Тешко би било пратити острвске трендове али заиста није тешко на утакмицу отићи нормално обучен (патике, фармерке, поло мајица …), за толико може да се издвоји бес проблема.
    Кежуал култура је нешто за шта не постоји дефиниција, нема стриктних правила шта се носи шта не, она оставља доста простора да свако буде оригиналан, да буде посебан да буде свој и вероватно зато, због константног напретка и мењања, она ће трајати још дуго … #НИН

  • О Пампију и Гробарима 80-тих

    Autor teksta: Vasa

    Ono što bi svaki pravi navijač, a pogotovo Grobar u Srbiji trebao da zna iz istorije navijačkog pokreta, to je priča o Pampiju. Stvarno je nepravda zaboraviti tog čoveka jer je imao mnogo veliki uticaj na sve ono što će se događati kasnije. Ako je Engleska imala Ikija i Head Hunters-e, Srbija je imala Pampija. Pampi nije bio neki udarač, i kako mi to kažemo, „na ruke“ bi ga dobio skoro svaki današnji huligan. Bio je visok oko 182-83 i bio relativno mršav, a nosio je i veliku dioptriju naočara koja ga je dodatno opterećivala. Ali je zato bio hrabar i izrazito lud, pa su ga se ljudi kao takvog klonili. Posebnu težinu u svemu je imao njegov otac, jedan od policijskih oficira u brigadi na Banovom Brdu, jedinici koja je obezbeđivala sportske priredbe. Među navijačima je vladala totalna dezinformacija, koja je išla toliko daleko da se pričalo i da mu je otac ministar MUP Srbije. Cigani su tih godina kao razlog zašto mu se ne suprotstavljaju iznosili to, da kada bi ga prebili bili bi istog momenta uhapšeni, što naravno nema nikakve veze sa istinom. Pampi je znao pravila igre, jer je bio mangup sa ulice i nikada ni na koga ne bi uperio prstom ni u ludilu. Mnogo ga je interesovao navijački svet, bio je patološki navijač Partizana , ali se u fudbal nije puno razumeo. Negde oko 1980. postao je jedan od vođa na jugu. Imao je posebnu harizmu da okupi pa malo je reći čudnovate ljude oko sebe. Nerazdvojan je bio sa pokojnim Trlajom (Bata Trlaja) jer su živeli tako reći u komšiluku. Pampi je odrastao u BLOKU 70, a Trlaja na Bežaniji. Kada je trebalo na ruke sa nekim jedan na jedan, tu je bio Trlaja, koji je među prvim navijačima u Beogradu počeo i da bilduje.

    Picture

    Pampi u dzemperu,Trlaja u braon kožnoj jakni levo.

    Gostovanja koja je organizovao Pampi nisu ničim ličila na ona dok se on nije pojavio. Sve je funkcionisalo besprekorno. Imao je momke koji su brinuli da se putuje preko Ferijalnog Saveza (omladinska organizacija preko koje je karta koštala bagatela), pa su za razliku od cigana koji su se uglavnom švercovali, grobarska putovanja bila masovnija i bezbednija. Kod Pampija je svako imao svoje zaduženje, pa su tako postojali i „dežurni lopovi“ koji su imali zadatak da pribave hranu, piće i ostale potrebne stvari za naredna gostovanja. Krali su i platno za zastave, i auto lakove za grafite, i…šta sve ne… Pampi je uvek sa sobom nosio ključ koji je otvarao sva vrata u vozu, pa bi tako otvarao i posebne vagone, koji su bili namenjeni isključivo kondukterima, ali bi Grobari pre njih zauzeli mesta te bi kondukteri mislili da su zaboravili da zaključaju vrata, jer im na pamet nije padalo da neko od navijača može da ima tako redak ključ. U pomenuti vagon mogli bi da uđu samo „Generali“ kako je Pampi zvao one mlađe najaktivnije, zatim oni iz prve ekipe do Pampija i one koje bi on sam odabrao. Uz klopu i piće, imao je i posebne ljude koji su služili za podizanje morala ostalima, nešto kao u stara vremena što su bili guslari. Na primer Italijan je pričao kako se ponašaju žabarski ultrasi na gostovanjima, prepričavao poslednje nerede sa italijanskih stadiona, itd. Kada bi on završio, na red bi došli skinheadsi i pričali o dešavanjima u Engleskoj, što je inače bila Pampijevoj omiljena tema. Ako se putovalo u neki hrvatski grad, posebnu ulogu su imali takozvani „politički komesari“, koji su pričali o srpstvu. Uz Pampija je često bio i „Debeli“ koji je govorio samo u stihu, tako što bi istog trenutka od rečenica pravio rime. On je bio zadužen za smišljanje novih pesama i skandiranja, koja su kasnije uvežbavana. Kada su „Generali“ bili dovoljno informisani, zadatak je bio da prenesu sve što su saznali na ostale, a Pampi je išao vozom kao pravi vojskovođa i obilazio svoje vojnike da proveri moral. Uvek se zalagao da bude pravi lider. Tako na primer valjda 82/83, grobari su krenuli u Zagreb i ispisali su ceo voz i spolja i iznutra autolakovima, jer je bio trip da to izgleda mnogo dobro kada se ulazi u stanicu neprijateljskog grada (postojala je priča da tako rade žabari). Policija je u Slavonskom Brodu htela da uhapsi većinu Grobara, ali se Pampi prijavio da je sve sam napisao, misleći da ce biti dovoljno da Trlaja telefonira njegovom ćaletu i da će ovaj preko svojih veza da izdejstvuje brzo puštanje, što se ko za inat nije dogodilo. Pampi je bio jedinac, pa je tako njegov otac bio strašno slab na njega. Često je bilo i komičnih scena. Tako je jednom išla kolona grobara od Terazija ulicom ka stadionu i negde ispred Slavije im se preprečila policija. Pampi prvi među Grobarima, a Pampijev ćale komanduje jedinicom. Pampijev ćale: „Miroslave (Pampijevo pravo ime), popnite se na trotoar!“ Pampi: „Saša (ćaletovo ime), pomerite se da prođemo.“ Pampijev ćale: „Miroslave, popnite se na trotoar ili ti ne dam džeparac za sledeći mesec!“ Pampi je bio prvi koji je počeo da organizuje akcije iznenađenja. Na primer, sa manjom ekipom je odlazio u Šid i sačekivao noćne vozove iz Splita, Zagreba,…u zavisnosti ko je igrao sa Partizanom. To niko nije očekivao, jer su uglavnom svi spavali. Postoji i na BBB sajtu priča kad je uhvatio „Bubu luđaka“, ali događaji nisu tačno opisani. Grobari su „Bubu“ zarobili i vodili ga ceo dan sa sobom, da bi ga na kraju odveli na Manceov grob, vezali i terali da peva Partizanove pesme. Tada je došla Manceova majka da poseti grob svoga sina, a grobari su pobegli jer ih je bilo sramota. Tako su jednom i cigane čekali kada su se vraćali iz Novog Sada. To je bilo nešto sasvim novo i pravo iznenađenje za sve – Blitzkrieg! Pampi je oko sebe uvek okupljao mnoge problematične njuške. Tako je jedan od generala bio i pokojni Dile (Divac iz 63. bloka), pokojni Muca, a jedan od klinaca i pokojni Žabac (Kneletov nerazdvojni drug). Bilo je tu i mnogo momaka koji nisu imali nikakve veze sa navijačima: Mungos, Bata Bosanac (prvi počeo da prangija po gradu, ali u ono vreme po nogama)… Zbog svega ovoga je tih godina bio prisutan strah i kompleks među ciganima, a Grobari su sve do 1986. dolazili na sever kada je Zvezda igrala važne utakmice i pevali grobarske pesme. Gledano iz perspektive današnjeg vremena, to izgleda skroz nezamislivo, ali niko od cigana nije hteo prvi da se suprotstavi iz straha šta bi se moglo dogoditi narednih dana u gradu. Već tada su bile poznate priče o „ŠOK SOBI“ (podrum u zgradi jednog grobara u Pampijevom komšiluku), gde su maltretirani ljudi, stavljane im cevi pištolja u usta i druge nezamislive stvari za ono vreme. Dovoljno je bilo da ribama iz tog kraja pomeneš Pampija i više sa tobom nikada ne bi progovorile ni reč. Pampi je od cigana priznavao samo Boška (nerazdvojan drug iz detinjstva) za koga je govorio da je isti kao on, i Rikija koji je uhapšen ’86 kada su posle kupa sa OFK Beogradom po gradu lomljene šiptarske radnje. Kada se vratio sa izdržavanja kazne nikad se više nije pojavio na severu. Njih dvojica su uvek mogli da dođu na jug sa zvezdinim šalovima, pa se tako još uvek prepričava scena, kad je Boško mrtav pijan pišao na sred južnog kopa, a niko nije smeo da mu kaze ni reč zbog „Ćoravog“. Postoji i druga priča, da je tada isti taj Boško prebijen od strane nekih grobara koji su kasnije imali grdnih problema zbog toga.
    Prvo huligansko gostovanje neke ekipe iz bivše zemlje preko bilo je grobarsko u Menhengladbahu. Otputovao je jedan autobus grobara i sve je bilo regularno do izlaska iz zemlje (svemu što čitate morate dati posebnu težinu, jer što je danas najnormalnije, u to doba komunizma bilo je nezamislivo). Onda je Pampi izvadio buzdovan (uvek je nosio sa sobom čudne kape i neko oružje) i rekao vođi puta i vozaču : „A sada ja preuzimam komandu“. Grobari su na stadionu imali super izdanje, dobri transparenti (kao englezi u to vreme), dobro navijanje i ceo fazon. U novinama su naveliko pisali o tome kako su vozači doživeli taj put. Još se smejemo kad se setimo, u stilu: „Krenuli smo sa novim autobusom, vratili se sa zaprežnim kolima“. Najluđe je u pomenutom autobusu bilo kada je Žare Petrović počeo da vozi, a svi grobari da navijaju. Kulminacija je bila kad se Žaretu prikenjalo i kad je autobus zaustavio u centru jednog nemačkog grada. Izašao je napolje i takoreći pred masom prolaznika počeo da se skida. Grobari su ga zagradili zastavom a on je se ‘ladno iskenjao u sred grada! Trlaja je imao nekog kera koji je bio toliko divlji, da je više ličio na zver, nego na psa. Držao ga je u posebnom kavezu i samo su on i otac mogli da mu priđu. Kada bi dolazio Pampi i ostali drugovi, često bi se napili i postajali nesnosni. Inače, takvih ludaka danas zaista nema mnogo među navijačima u Beogradu. Počeli bi da demoliraju Trlaji kuću i jedini način da ih smiri, bio je da dovede „zver“. Svi su se toliko plašili „zveri“, da bi postajali manji od makovog zrna kad se pojavi. Kada je Trlaja otišao u vojsku, gnevni na kera što ih je traumirao svo to vreme, došli su jedno veče i isprebijali ga motkama. – Bata Trlaja – Na jesen ’85 na jednoj zvezdinoj evropskoj utakmici, na sever dolaze prvi put bez Pampija mlađi grobari (njegovi „generali“) i sukobljavaju se sa mlađom ciganskom ekipom. Od tada grobari više ne dolaze na sever Marakane, ali još uvek cigani nisu prevazišli kompleks Pampija. Pampi je često pre početka derbija dolazio na Zeleni Venac, cigansko mesto okupljanja, da proveri cigansku snagu i raspoloženje. Uvek je dolazio u pratnji manje grupe svojih najbližih iz ekipe, pa je tako bilo i naredne sezone 86/87. Došao je sa Trlajom, Smederevcem, još nekim momcima i Trlajinom devojkom. Ali na severu su se već bitno promenile stvari i mlađa garda je već uveliko htela da preuzme vođstvo cigana. Došlo je do tuče izmedju cigana i grobara, i grobari su morali da pobegnu. Trlaja je ostao i dobio batine, a Pampi je pobegao taksijem sa Trlajinom devojkom. Sa ciganske strane u tuči su najaktivniji bili Pjer (živeo tada, kao i sada u Australiji gde ima hotel, došao u posetu Beogradu, ali ranije je bio jedan od vođa), pokojni Kajman , pokojni Toma Sarajlija i Zelja. Trlaja nije mogao Pampiju da oprosti to što ga je „izdao“ i pobegao, i na jugu pre utakmice mu zabranjuje da više dolazi na stadion. Pampi se pojavio još nekoliko puta na jugu i od tada mu se gubi svaki trag. Trlaja pokušava da se osveti ciganima za prethodni poraz i posle utakmice ide sa ekipom koju je skupio u fajt. Ponovo dolazi do tuče u Bulevaru JNA , u visini Slavije i Trlaja ponovo ostaje da leži na zemlji. Od tada prestaje da dolazi aktivno na jug. To je otprilike i kraj te ekipe, sve ostalo je istorija, mit, legenda!

  • Brigadas Blanquiazules RCD Espanyol

    Све је почело оног дана када је група будућих “бригадиста“ отпутовала у Италију, како би присуствовала мечу заказаном на стадиону Сан Сиро против ФК Милан. Момци су у најмању руку били одушевљени страшћу и спектаклом који су направили миланисти, па је донета одлука да се направи нешто слично и на јужној трибини стадиона Сарија. 

    Група је креирана негде средином сезоне 84/85 и чинило је на самом почетку одприлике осамдесетак чланова. Крајем лета 1985 године “Brigadas Blanquiazules“ започињу нову сезону гостовањима против Сарагосе, Валенсије и Барселоне на Камп Ноу, где се јављају и прве жестоке туче са противничким навијачима. Кампања у текућој сезони је била у пуном јеку, а главни циљ који се поставио, огледао се у окупљању што већег бр. људи. Тако се дошло до бројке од 150, мада су велики део групе чинили и симпатизери. Оно што треба истаћи је да су крајем године, на јужној трибини Сарије где су почеле да се окупљају најватреније присталице Еспањола, бригадисти урадили нешто до тада несвакидашње за навијачку сцену Шпаније. Наиме на дерби утакмици против Барселоне упаљено ја више од 100 бакљи. Доласком Хавијера Клементеа за шефа стручног штаба, клуб се квалификовао за улазак у куп УЕФА, па су и сами “Brigadas Blanquiazules“ значајно напредовали што се тиче организације, поставши озбиљна хулиганска екипа која је почела да окупља око себе шпанске ултра националисте, десне скинхеде, и остале деликвенте са улица каталонског престоничког града.То је било и разумљиво с обзиром на експанзију коју су доживели. 

     Сезона 1987/88 биће упамћена као веома успешна како за фудбалски клуб тако и за групу. ФК Еспањол се пласирао у финале купа УЕФА, па су се и “Brigadas Blaquiazules“ фокусирали више на инострана путовања,а мање на гостовања по Шпанији. На дан када је ФК Милан гостовао забележена је права европска атмосфера. Чак 1500 Миланиста је допутовало у Барселону. Еспањолови бригадисти су били изненађени овом изненадном посетом италијанских ултраса, али су се брзо окупили у граду решивши да оправдају пред гостима статус озлоглашених локалних хулигана. И успели су у томе! Озбиљни инциденти који су се догодили тога дана око стадиона Сарија, дуго су пунили новинске странице шпанских штампаних медија. Све у свему, италијански навијачи су се “сусрели“ по први пут са навијачима Еспањола схвативши да негде тамо у далекој Барселони постоји екипа под називом “Brigadas Blaquiazules“. Каталонски фудбалски клуб касније је одиграо још два битна меча против Интера из Милана и Брижа. На овим сусретима је такође било паклених туча, што је помогло групи да стекне нова искуства. Како је ФК Еспањол стигао до финала и меча против Бајера из Леверкузена, маса плаво-белих фанатика је кренуло пут Немачке, али се убрзо и вратила разочарано кући, јер је резултат по њихов тим био негативан. Од небеских висина и славе до тоталног пада – тако би могао да се опише период који је уследио. ФК Еспањол испада у другу лигу! Међутим, без обзира на проблеме са којима се клуб суочавао бригадисти су остали верни плаво-белим бојама.

    Када је реч о сезони 1988/89, догађај који је обележио је свакако братимљење са навијачком групом Реал Мадрида “Ultras Sur“. Бригадисти су жељно ишчекивали да се врате у прву лигу што се на крају и догодило на задовољство свих. Све је било у најбољем реду наредних пар година, а онда већ 1993 ФК Еспањол се поново сели у нижи ранг. Већина је помислила како ће група почети да се осипа, међутим то се није десило, чак напротив , октобра 1993 године нове екипе млађих навијача се појављују на југу и стају под заставу “Irreductibles“. Језгро Еспањола напредује у сваком погледу, атмосфера на стадиону је паклена, кореографије су заступљене на свакој утакмици, и мора се признати да то ствара додатан притисак на гостујуће тимове у сусретима са плаво-белима. Постојало је пар група које су се осмелиле да дођу на стадион Сарија и сукобе се навијачима Еспањола, међутим њихов долазак се није славно завршавао. Година 1996 се такође може сматрати успешном за клуб, с обзиром да су се плаво-бели поново квалификовали за куп УЕФА. Догађај који је обележио овогодишње учешће свакако је онај са Фејнордом када су “Brigadas Blaquiazules“ напали полицију. Само дан пре тога Фејнордови хулигани су најавили долазак, уговоривши са бригадистима тучу, али до тога на крају није дошло, јер су гости силом прилика више од пар сати каснили на утакмицу. 

     

    Године 1997 легендарни стадион Сарија је морао бити срушен, јер је Еспањол запао у огромне дугове. Последња утакмица на Сарији, која је одиграна између Еспањола и Валенсије остаће упамћена по инцидентима навијача и полиције у којима је било много повређених. Овим инцидентом почиње нова ера за клуб и навијаче. ФК Еспањол се сели на Олимпијски стадион града Барселоне – постављање столица, ограђивање простора и реперсивне мере одражавају се на “Brigadas Blaquiazules“ која стагнира без шансе за неком значајнијом акцијом. Без обзира на све ове проблеме група је последњих година успела некако да се тргне из учмалости, пружајући отпор систему и другим екипама, без обзира на број чланова који је прате. Борба бригадиста никада неће престати! Навијачима Еспањола јавност се диви, плаши их се, мрзи и респектује, а све из разлога јер поседују снажан карактер. Дуго година бригадисти су радили на квалитету, што је подразумевало лимитиран бр.и јединство чланова. У томе лежи снага бригадиста! На крају треба поменути секције које је чине: Brigadas Hospitalet, Brigadas Guardia Joven, Secc. Don Simon De Lucas, Hools RCDE, Brigadas Badalona, Brigadas Aragon, Brigadas Malaga, Old Guard, Vieja Guardia. Једна од елитних подгрупа је и “Torquemada 1488“ сачињена од истакнутих представника бригадиста. Бити навијач Еспањола и члан “Brigadas Blaquiazules“-а представља обавезу констатне борбе на свим нивоима: спортском, политичком, социјалном…против свих, а нарочито против људи повезаних са Фудбалким Клубом Барселона. ​

  • Ultras Tito Cucchiaron Sampdoria

    Picture

    Italijanski stadioni su sportska borilišta na kojima navijači stvaraju najbolju atmosferu u Evropi. Tu ne mislimo na pevanje pesama i navijanje, već pre svega na atmosferu potpomognutu zastavama, barjacima, pirotehnikom, koreografijama… Ako je neko majstor da ušareni tribine i od dosadnog kalčo (Calcio) meča napravi spektakl onda su to svakako ultrasi, kako se u Italiji nazivaju najžešći navijači okupljeni na svojim tribinama iza golova. Mnogi naši navijači i ljubitelji fudbala kada gledaju prenos nekog meča italijanske lige često više imaju da vide pre samog početka utakmice, zahvaljujući dešavanju na tribinama, nego tokom svih devedeset minuta igre. Ako su Englezi sinonim za nerede na stadionima, fenomenalno navijanje i prvrženost klubu i nacionalnom timu, italijanski ultrasi su pioniri navijačkih koreografija. Sve što se dešava kod nas na stadionima Partizana, Zvezde, Rada, Voše, Zemuna… kao i na ostalim evropskim utakmicama odavno je viđeno širom apeninskog poluostrva, a većina spektakularnih koreografija koje priređuju navijači Lazija, Rome, Milana, Intera… uvek će biti nedostižne za sve ostale evropske navijače. Zbog rigoroznog zakona koji je već dugi niz godina na snazi u Velikoj Britaniji, na ostrvskim stadionima je nezamislivo videti upaljenu baklju, dimnjake, transparente sa nazivima grupa, šetalice ili ogromne barjake (izuzetak je Liverpoolov Kop). Reč navijač u Italiji se vezuje za termin Ultras. Svuda u svetu ta reč označava nešto agresivno,ekstremno, tako da bi bilo logično da je u fudbalskoj terminologiji ultra navijač ustvari huligan, ali nije tako. Ultrasi u Italiji su navijači zaduženi za sve što jedan meč čini pravim iz navijačkog ugla naravno. Po završetku meča za Ultrase odmah počinju pripreme za naredni. Oni su ti koji će na redovnim sastancima odlučiti šta će se praviti, organizovati odlazak na gostovanje, koreografiju, navijanje, ispisati parole, potući se. Od članarine, putovanja i prodaje navijačkih rekvizita finansira se većina akcija na stadionima. U italijanskom fudbalu termin Ultra takođe vuče i političke korene iz perioda tokom šezdesetih godina prošlog veka. Nakon Drugog svetskog rata, politički nemiri u Italiji odražavali su se na sve sfere života, pa tako i na sport. U fudbalskom svetu tako su nastale podele na levo i desno orjentisane navijače. Laziovi i Interovi su tradicionalno desničari, dok se njihovi gradski rivali Roma, odnosno Milan izjašnjavaju kao levičari. Sedamdesete godine su kao i na ostrvu bile svedoci brojnih incidenata i okršaja navijačkih grupa. Nezamislivo je bilo da derbi mečevi u Torinu, Milanu, Đenovi ili Rimu prođu bez makljaža navijača rivalskih timova. Kulminacija je usledila na rimskom derbiju 1979. godine kada je jedan navijač Lazia nastradao, pošto je pogođen raketom ispaljenom sa protivničke tribine.
    Ultra pokret u Italiji se širio izuzetnom brzinom tako da je već tokom osamdesetih i svaki nižerazredni klub imao svoju organizovanu navijačku grupu, a ubrzo su u sam navijački vrh izbile Ultras grupe „manjih“ klubova poput: Atalante, Napolija, Verone, Fiorentine…
    Stefano Mangini je dvadesetpetogodišnji navijač Sampdorie, pripadnik grupe Ultras Tito Cucchiaroni (UTC) i momak zadužen za organizovanje koreografija: „Prva organizovana navijačka grupa u Italiji osnovana je krajem 1968. godine. Reč je o navijačima Milana okupljenim u grupu „Fossa dei Leoni“ (jazbina lavova). U julu mesecu 1969. godine osnovana je i prva grupa sa nazivom Ultras u svom imenu „Ultras Tito Cucchiaroni“. Osnivači su bili dva momka i dve devojke, navijači Sampdorije, a grupa je iz utakmice u utakmicu imala sve više pristalica i članova. Troje ih je i danas redovno na svim utakmicama našeg kluba, dok je jedna ženska osoba nakon duge bolesti preminula prošle godine. Tri meseca nakon osnivanja UTC i navijači Torina su oformili svoju grupu „Ultras Granata“. Mislim da je njihova zasluga najveća što se termin Ultras pročuo po Evropi pošto su oni u to vreme, za razliku od Sampdorije, bili redovni učesnici evropskih kupova na kojima su priređivali sjajnu atmosferu atipičnu za ostale evropske stadione.

    *Zašto baš naziv Ultras Tito Cucchiaroni?

    „Tito Cucchiaroni je bio Argentinac, desnokrilni napadač Sampdorije, tokom šezdesetih i sedamdesetih i jedan od miljenika navijača sa kojima je bio veoma blizak. Ovi su mu se odužili nazvavši grupu po njemu. Danas jezgro čini sedamdeset ljudi, koji ravnopravno odlučuju o svemu, dok na stotine drugih navijača plaćanjem članarine pomažu rad naše grupe.“

    *Da li osim UTC postoji još organizovanih grupa navijača Sampdorije i kaži nam nešto više o samoj organizaciji. Ima li sukoba među vama?

    „Osim nas, postoji i veliki broj drugih grupa od kojih su najbrojniji „Fedelissimi 1961“ (najverniji). Da vas ne buni, 1961. označava godinu od kada su momci iz te grupe prisutni na stadionu, a ne kada su osnovani. Tu su još i „Hell’s Angels“, „Hawks 1991“, „Fieri Fossato“, „Cani Scolti“ (koji su naša casulas ekipa), „Riviera Blucechiata 1985“, „Armata Blucerchiata“, „Skulls“ i brojne druge manje bitne grupe. „Ultras Tito“ je nezavisna od drugih grupa i najuticajnija među navijačima Sampdorije. Sami se finansiramo od prodaje rekvizita. Sva gostovanja sami plaćamo, kao i sve koreografije. Na stadionu smo na gornjem nivou južne tribine, koja cela ima 8.500 pretplatnika, što je impozantna brojka. Odnosi sa upravom i igračima su dobri iako u prošlosti nije uvek bilo tako. Na čelu fudbalskog kluba su predsednik Riccardo Garrone, bogataš, vlasnik naftne kompanije E.R.G. i direktor Giuseppe Marotta jedan od najuticajnih fudbalskih radnika u Italiji, odmah iza Luciano Moggia iz Juventusa. Svakog četvrtka u podne ili deset uveče održavamo sastanke na kojima je prisutno vođstvo grupe. Tu dogovaramo šta će se raditi na utakmici za vikend. Naravno, derbi mečevi se planiraju mesecima unapred. Za poslednji gradski derbi sa Genoom smo izdvojili 3000 evra za koreografiju koja je spremana pune dve nedelje. Sve smo sami finansirali, bez pomoći kluba. Od prošle sezone UTC izdaje fanzin koji izlazi dva puta mesečno. „Fedelissimi 1961“ koji su smešteni ispod nas na jugu takođe imaju svoj fanzin. Dok je na čelu kluba bio Mantovani, došlo je do sukoba između nas i njih, pošto je predsednik favorizovao našu grupu. Nakon par godina sve je izglađeno. „

    *Koju bi sezonu izdvojio kao najbolju?

    „To je svakako 1991. godina kada smo predvođeni Vujadinom Boškovim osvojili titulu i igrali zapaženu ulogu u Evropi. Zvezde tima su bili Luca Vialli i Mancini. Na finalu kupa kupova u Geteborgu nas je bilo najviše. Tada je Vialli postigao oba pogotka u pobedi nad belgijskim Anderlehtom. Prethodna sezona je takođe bila odlična. U Rimu nas je bilo preko 3000 na utakmici sa Romom. U poluvremenu je došlo do sukoba sa policijom na stadionu. Na kraju sezone smo na Rominom sajtu proglašeni za najbolju grupu koja je gostovala na olimpijskom stadionu.“

    *Pomenuo si incident sa policijom u Rimu. Koliko su česti sukobi na stadionima u Italiji i koja je najžešća tuča vezana za vašu grupu?

    „Ranije je bilo mnogo više incidenata, posebno tokom osamdesetih. Navijači Atalante su definitivno najgori u Italiji. Njihove grupe „Brigata Neroazzure 1976“ (skraćeno BNA), „Supporters Of Dea“ i „Wild Kaos“ (koji više ne postoje pošto je većina članova u zatvoru) su izazivali nerede gde god su se pojavili. Danas kada god se u medijima pominje nasilje na stadionima u Italiji, sve se uvek poredi sa huliganima Atalante. Zahvaljujući njima Atalanta je jedan od najomraženijih klubova. 1998. godine njih 500 je razjurilo ceo plato ispred Rominog juga na kojem je bilo skoro deset hiljada Romanista. Njihovi najljući neprijatelji su huligani Brescie „Ultras Brescia 1911“. Gradovi Bergamo i Brescia su udaljeni jedan od drugog svega dvadeset minuta kolima, tako da je tu reč o lokalnom rivalitetu i mržnji. I danas su utakmice Brescie, Atalante, Verone kao i klubova sa juga zemlje pune incidenata.
    Najveći incident vezan za utakmicu Sampdorije dogodio se 1998. u Bologni. Trebala nam je pobeda za opstanak, ali smo odigrali samo 2-2 i nakon više od dvadeset godina ispali u drugu ligu, treći put u istoriji kluba. Po završetku utakmice, iz očaja i besa smo probili kordon policije i napali domaće navijače na parkingu iza stadiona. Neredi su trajali skoro pola sata. Veliki rivalitet vlada između nas i navijača gradskog rivala Genoe. Na dan derbija 1991. ceo grad je goreo, a tuče i povređeni navijači oba tima nisu mogli da se izbroje. Nakon tih incidenata policija je pohapsila veliki broj izgrednika, a mi smo sklopili primirje. Sada se ignorišemo, nadmećemo na tribinama, ali su tuče ređa pojava. Pre tri godine posle utakmice između Sampdorije i Torina došlo je do tuče navijača na ulicama grada. Bilans sukoba je 20 povređenih navijača, 8 policajaca i 50 uhapšenih. U januaru 1995. godine na utakmici Genoa-Milan, Simone Barbiglia pripadnik Milanove grupe „Fossa dei Leoni“ ubio je navijača protivničkog tima Claudia Spagnolu, zadavši mu udarac nožem u leđa. Policija je do tri ujutru držala navijače Milana na stadionu dok nisu našli ubicu, da bi mu sud odredio kaznu zatvora u trajanju od samo dve godine. Od tog tragičnog događaja više ništa nije isto na navijačkoj sceni u Italiji, a sve velike grupe su krenule u kampanju iskorenjavanja nasilja sa stadiona.“

    *Kakva je situacija u Đenovi? Ko ima više navijača vi ili rival? Da li Sampdoria i Geona oduvek igraju na istom stadionu?

    „Klub CFC Genoa je osnovan daleke 1893. godine. Osnovali su ga pomorci iz Velike Britanije. Iako poslednju davno, Genoa je osvojila ček šest titula, i spada u red najtrofejnijih klubova u zemlji. Sampdoria je osnovana tek 1946. godine fuziom dva stara kluba Andrea Doria i Sampierdarense. Sampdoria je poznatija u Evropi, nakon uspeha 1990. i poraza u finalu kupa šampiona od Barcelone dve godine kasnije. Genoa ima više navijača posebno starijih, što je i logično. Za njih važi da su strastveniji od nas. Poslednjih deset godina su u drugoj ligi, i danas imaju tek oko 10.000 pretplatnika, dok Sampdoria ima preko 25.000. Njihova grupa „Fossa dei Griffoni“ (jazbina grifona), raspala se 1992. godine nakon sukoba među vođama. Pobednička ekipa osniva novu grupu „Vecchi Orsi“, ali ubrzo menjaju ime u „Ottavio Barbieri“, u čast legendarnog igrača. Stadion Luigi Ferraris je najbolji u Italiji. Izrađen je na mestu starog stadiona, po uzoru na one u Engleskoj, u periodu između 1987. i 1990. godine pred svetsko prvenstvo. Kapacitet je 38.000, što je skoro 20.000 manje u poređenju sa starim stadionom. Prvih pet godina postojanja Sampdoria je igrala na drugom kraju grada , na stadionu Caienna, koji je danas atletski stadion. Od kraja 1950. godine mi i Genoa igramo na istom stadionu.“

    *Koliko su navijačke grupe u Italiji politički aktivne i ko ima najbolje navijače?

    „Ultras Tito je apolitična grupa. Nas zanima samo Sampdoria. Za razliku od nas ima dosta grupa koje se javno politički izjašnjavaju. Među desničare spadaju: „Irriducibili“ Lazio, „Brigate Rossoneri“ Milan, „Brigate Gialloblu“ Verona, „Fighters 1977“ Juventus… dok su levičari: „Rangers“ Pisa, „Brigate Autonome Livornesi“ Livorno, „Armata Rossa“ Perugia… Opšte je mišljenje da najbolje navijače u Italiji imaju Roma, Lazio, Milan i Inter.“
    Nekoliko grupa Rominih navijača ujedinile su se 1977. godine pod imenom „Commando Ultra Curva Sud“ (CUCS), sa osnovnim ciljem bolje organizacije koreografije i navijanja. Oni su sigurno jedni od najmaštovitijih navijača na svetu kada su koreografije u pitanju. U glavnom gradu ih ima neuporedivo više od Laziala. Pošto se jezgro CUCS nakon petnaestak godina rasulo, na čelo grupe su stupili novi, mlađi momci, pa je 1999. došlo i do promene naziva u jednostvno „Ultras Roma“. Sa druge strane navijači Lazia, iako u podređenom položaju u odnosu na gradskog rivala, ni malo nisu zaostajali niti zaostaju za navijačima Rome po koreografijama. Krajem osamdesetih „Eagles Supporters“ prestaju da postoje a vodeću ulogu na Laziovom severu preuzimaju „Irriducibili“. Oni su bili prva italijanska ultra grupa koja je odstupila od klasičnog stila italijanskog navijanja. Izbačeni su iz upotrebe ogromni transparenti, koji su zamenjeni malim zastavama u engleskom fazonu, a u repertoaru pesama sve više je bilo engleskih melodija.

    *Interesantno je da na navijačkoj sceni u Italiji postoje brojna prijateljstva između ultras grupa suparničkih timova. Sa kim ste vi u dobrim, odnosno lošim odnosima?

    Prijatelji smo sa navijačima Parme, francuskog Marseja, kao i sa navijačima manjih klubova poput Catanzara i Spezie, dok je mnogo više onih sa kojima se ne volimo. Na prvom mestu neprijatelja su nam navijači Torina (još od najranijih dana dve grupe), Juventusa, Milana, Napolia, Brescie, Bologne i naravno Genoe.“

    *Prosto je nezamislivo da jedan meč italijanske lige protekne bez pirotehinke. Da li je ona dozvoljena?

    „Baklje je dozvoljeno paliti na stadionima, iako će vam ih policija oduzeti ako vam ih nađe prilikom pretresa, posebno ako je reč o gostujućim navijačima. Zbog paljenja baklji niko ne može biti uhapšen što je najvažnije, sem ako je ne koristite u tuči sa protivničkim navijačima ili sukobu sa policijom. Mi ih na naš stadion unosimo znatno ranije, uglavnom umotane u velike transparente i zastave. U svim gradovima postoje legalne prodavnice pirotehnike, a posebno u lukama poput Đenove.“