Blog

  • Интервју – Лех Познањ

    – Реци нам нешто и историји навијача Леха из Познања.
    Ово је питање кога сам се плашио, јер стварно не знам одакле да почнем. После 1989. група је почела да се развија, да би се око 93. придружила врху пољских навијачких група, где смо и данас. За ових 16 година бих могао књигу да напишем, тако да ћемо то прескочити, и причаћемо о данашњим данима.

    – Реци нам нешто о организацији групе.
    Веома добро смо организовани. Овде у Пољској, најбитније да се клуб испрати на гостовањима, тако да смо обавезно на сваком гостовању, у Пољској или Европи. Ове сезоне смо билу у Ленкорану из Азербејџана, Ст. Галену, Бечу, Удинезеу, Ротердаму и Москви, а највише нас је било у Ротердаму око 3000. Путујемо у великом броју и уздуж и попреко Пољске, возовима, аутобусима и колима. На финале Купа у Чорћов нас је отишло око 9000, са 5 возова и много кола. То нам је било најбројније гостовање у последње време. Организација путовања углавном припада организацији „Wiara Lecha“ (Лехов народ), који представља официјелно удружење задужено за организацију путовања, финансија, навијачки фонд, дистрибуцију карата, маркетинг, хуманитарене и меморијалне акције и односе са јавношћу. За кореографије су углавном задужене две групе „Ultras Lech“ и „е–Lech“, које у принципу често раде заједно. Такође доста људи учествује и помаже на овај или онај начин у разним активностима а да нису део ових групација. Постоји преко 40 официјелних фан клубова Леха, већином у регији Велика Пољска, али такође и широм Пољске и иностранства. Највећи и најјачи клубови су Гостин, Пила и Гњиезно. У Познању постоји 10 секција. На челу сваког фан клуба је један човек који добија информације и преноси осталима, што веома помаже када су гостовања у питању а и још неке друге ствари.

    – Наведи нам главне групе.
    Као што рекох, официјелна удружење је „Wiara Lecha“, за кореографије су „Ultras Lech“ и „e–Lech“. Постоје две групе за „гиманастику“ – „Young Freaks’9“ и „Brygada Banici“, које се заједно представљају као „LPH“. Најјаче секције су „SzwadronGostyn“ и „Legion Pila“.
    – Да ли ултрас и хулиганске групе одвојено делују?
    Да, одвојено раде, мада ултраси не раде ништа без одобрења ових других. LPH је главна група и она предводи трибину.

    – Пријатељи/непријатељи?
    Специфичност пољске сцене је да сви имају пријатеље. Мислим да је разлог томе то што у Пољској има заиста много хулиганских група, и веома је тешко када си сам. Друди разлог је „словенски менталитет“, тј. када имаш пријатеље- имаш с ким да пијеш и да се дружиш. Надамо се да нас ви Срби разумете шта мислимо под тим, јер сте исто Словени. Наши пријатељи у Пољској су Краковија, Арка Гдања (тзв. Тријада Лех-Арка-Краковија), КСЗО Островец и Заглебје Лубин. Од страних смо имали пријатељство са Спартаком из Москве, али су они одлучили да прекину то пријатељство током наше посете Москви када смо играли против ЦСКА. Остатак Пољске су нам непријатељи, а највећи су Легија Варшава, Рух Чорћов, Висла Краков, Лехија Гдањск, Сласк Вроцлав, Заглебје Сосновец, Погон Шћећин, итд, итд…

    – Сви знају да сте пре неког времена имали „сусрет“ са навијачима Ц. Звезвде. Реци нам нешто о томе из „вашег“ угла.
    Па…то за нас није био контакт. На жалост, дошло је до неразумевања у комуникацији, jер нисмо желели тучу са помагалима, већ чисто на руке. Када су зауставили аутобусе, изашли су наоружани свим и свачим. Ми нисмо имали ништа, и морали смо да се повучемо. Први наш утисак је био да то није било часно од Делија, али су после они рекли да су мислили да могу да користе све осим хладног оружја, како је то уобичајено код њих, и да се не бију чисто на руке. Све у свему, штета што је дошло до проблема у комуникацији и одмеравања снага.
    – Реци нам нешто о пољској сцени. Најбољих пет група, кога највише поштујете?
    Посебност за пољску сцену су туче по шумама, на које смо приморани због полиције. Она прати групе, и снима буквално све. Уколико се нешто деси и уколико су снимили, хапсе људе људе и после неколико месеци, где специјалне снаге полиције упадају у куће у 6 ујутро. Наравно, има дешавања и акције и на стадионима и путевима, али су људи веома опрезни и морају бити због мурије, поготову је закон данас веома суров, и глуп у исто време због предстојећег Европског првенства у Пољској и Украјини 2012. године. Карактеристике за пољску навијачку сцену су сигурно добре туче, много пиротехнике и добре кореографије. Веома је тешко одредити пет најбољих група у Пољској, јер постоји много аспеката које морамо да узмемо у обзир. Нећу спомињати Вислу и Краковију јер не поштују договор о употреби оружја, и њихов рат је однео много живота до сада. Такође ћу прескочити нас, јер је непристојно да нас ставим на прво место, тако да ћу навести Рух Чорћов, Легија Варшава, ЛКС Лођ, Виђев Лођ, и Лехија Гдањск. Ми имамо респект према свим пољским групама мање или више, осим за Рух који се не осећају Пољацима, не певају пољску химну и залажу се за одвајање Горње Силесије од Пољске.

    – Знамо за постојање две велике „тријаде“ у Пољској. Реци нам нешто о томе.
    Једна је Лех-Краковија-Арка Гдањск а друга ЛехијаГдањск-Висла Краков-Сласк Вроцлав. Већина инцидената се дешавала током деведесетих углавном приликом текми репрезентације, али након пакта о ненападању на текмама репрезентације, тријаде се нису среле у пуном саставу већ дуго времена, иако је наравно било окршаја између ових екипа.

    – Опиши нам о чему се ради и шта је договорено на састанку навијачких група у Познању пре пар година.
    Састанку су присуствовале скоро све најбитније групе из земље, и расправљало се о коришћењу оружја у тучама. Склопљен је тзв. „Познањски пакт“, да се у договореним тучама не користи никакво оружје, као и да се у евентуалним сусретима не ломе аутобуси и аутомобили. Уколико се због навале адреналина и деси понекад да се оштети неки бус или ауто, штета мора да се надокнади. На утакмицама репрезентације моће доћи до сукоба само уколико су обе стране заинтересоване за то, и то искључиво ван стадиона. То је то у принципу…

    – Да ли све групе поштују договор?
    Краковија и Висла не, такође и пар неких мањих група. Неке групе поштују, осим када је неки локални баш омражени ривал али то се зна…

    – Да ли је истина да Лехова фирма добила сваку договорену фер тучу? Да.

    – Неке успомене из најбољих туча?
    Доста туча се десило овде. Најбоље су биле против „Легије и другара“( Погон Шћећин, Заглебије Сосновиц и Олимпија Елблаг- 200 људи) на улицама Варшаве, мислим ‘2003. Нас је било 120 , и житељи Варшаве који су нас гледали са прозора су нас наградили аплаузом после наше победе. Исте године је Арка играла против Сласка, када су се последњи пут среле Тријаде. Колико се сећам, било је 180 људи са обе стране. Ми нисмо били наоружани, они јесу. Један „наш“, навијач Арке је убијен, и скоро сви смо завршили у затвору. Релативно скоро смо имали још једну пеглу са „Легијом и другарима“, на нашем повратку из Бијалистока, и ту смо добили на њиховом терену. У нашој регији, Велика Пољска, и нисмо имали неких великих гимнастичких сусрета, у увек морамо то да јуримо на гостовањима. Највећи сукоб је био са Рухом, њих око 250 и нас око 200. Пред утакмицу су Рухови хулигани причали свима како ће то бити крај Леха, и како нам батине не гину. Ипак, то нису успели да спроведу своје речи у дела, и добили су веома болну лекцију. Било је и много сукоба у бројкама од 10 до 50ак људи. Од иностраних хулиганских групација срели смо се са „кремом“ немачке екипе, 50 на 50, и њих смо добили. Нажалост, на последњем гостовању у Москви, нисмо успели да се сретнемо са екипом ЦСКА. Приликом гостовања у Ротердаму, одбили су да се нађемо, али су исекли доста гума на нашим аутомобилима…
    – Јел’ тренирате нешто?
    Тренирамо бокс, бразилски џиу-џицу, и остале врсте борилачких спортова са контактом. Неки од нас се активно боре и у професионалним ринговима и кавезима, мада се највише трудимо да сваке недеље истренирамо кроз јурњаву за противничким фирмама.

    – Полицијска бруталност у Пољској?
    Као и свугде, пандури у Пољској су такође говнари. Користе сузавце, гумене метке, и пребијају људе кад год могу. Могу да те ухапсе и ако ниси ништа урадио и увале те у невоље. У последње време су зготивили да ти упадну на гајбу у 6 ујутру, са сачмарицама упереним у фацу и то. Углавном, можеш да заглавиш творза на дуго година ако те оптуше за напад на њих, тако да је доста тешко да лепо изакцијаш када су у близини…тако да…баш их не волимо, али баш!

    – Јел Лехова екипа прати репрезентацију? Какав је однос са осталим екипама на текмама?
    Па у принципу не пратимо репрезентацију. Гомила „нормалних“ навијача је ту, па ето. Постоји пакт о ненападању на репрезентацији, тако да…ни остале велике екипе нису активне тада, нарочито на текмама када смо домаћини. Ако и одемо, одемо у мањим екипама, чисто да погледамо шта се дешава, или да видимо госте. Е сад, ако је неко „занимљиво“ гостовање, ту већ доста „добрих момака“ може да се појави, као нпр. када смо играли у Београду. Такође приликом великих такмичења попут Мондијала или Еура, пандури смарају регистроване људе и праве проблеме. За наредни Еуро који се одржава у Пољској, бићемо ту 😉

    – Да ли пратите навијачку сцену у Србији?
    Да наравно, много људи прати дешавања у Србији. Сви знају за Делије и Гробаре и за одличан дерби који имате, али и остале групе се прате. Сви цене неколико најбољих екипа из Србије, које су и у врху европске сцене, и које су заједно са пољским и руским екипама најјаче на континенту.

    Још једна битна ствар…

    Не обраћајте пажњу на нашу владу, које не представља нас, и оно што ми мислимо. Око једне ствари се сви пољски навијачи слажу, и сви прави Пољаци говоре:“КОСОВО ЈЕ СРБИЈА!“

    Поздрав свима у Србији!

    Интервју из 2010-те,извор НИН

  • Rangers Peskara

    Za početak, reci nam nešto o istoriji navijanja za Peskaru.
    Istorija navijanja počinje 1976. godine kada se grupa malđih ljudi, na čelu sa Andelom Manzom, organizuje u novu grupu, različitu od Fedelissimi kluba. Zastava RANGERS se prvi put pojavljuje na utakmici Peskara-Como 1977. godine. Te godine naš klub je po prvi put izborio plasman u Seriju A i kako su na stadionu bili radovi, grupa se privremeno situirala na južnu tribinu zajedno sa Fedelissimi koji su u međuvremenu promenili ime u Ultras. U sezoni 1978-79, dve grupe su se napokon premestile na severnu tribinu, koja je od tada pa do danas ostala mesto okupljanja ultrasa Peskare. Na kraju te sezone je zabeleženo jedno od masovnijih gostovanja ikada kada je oko 40 000 navijaca otputovalo u Bolonju, na mec protiv Monce u okviru play-off utakmice za Seriju A. Definitivno najbolje godine za ultrase Peskare su bile kasne osamdesete kada se klub ponovo plasirao u Seriju A. Tih godina (1985) je nastala i ekipa Bad Boys koja je bila jedna od najboljih u zemlji. Pored pomenute, nikle su i još neke grupe: Cherokee (veoma jaka grupa), Park Kaos, Gruppo Tritati, Bronx Pescara, Mr. Hyde … Bronx i Mr. Hyde su se rasformirali posle nekoliko godina dok su Park Kaos, Cherokee i Tritati to učinili 1998. godine kada su svi ušli u Rangers da bi ojačali grupu dok su na tribini ostali i Bad Boys. Tako je izgledala naša tribina sve do 2004. godine kada su i „loši momci“ odlucili da ugase grupu pre utakmice Peskara-Napoli.
    Kakva je trenutna situacija na tribini ?
    Trenutno postoji samo jedna grupa, Rangers. Postoje sekcije iz mesta u blizini Peskare (Silvi i Ripa Teatina)kao i mnogo malih grupa ali svi poštuju i priznaju Rendžerse kao glavnu ekipu. Tribina ove sezone odiše entuzijazmom, u klub je došla nova uprava i svi očekujemo dobra izdanja ove sezone, kako na terenu tako i na tribinama.

    Organizacija grupe ?
    Za sve aktivnosti tribine (organizovanje gostovanja, koreografija, marketing …) je zadožen „direttivo“ grupe.

    Prijatelji-Neprijatelji?

    Imamo dve prijateljske grupe, Vićencu (datira još od 1977. godine) i Mesinu. Takođe imamo dobre odnose sa ultrasima Livorna i Ðenoe. Postoje lična prijateljstva sa članovima mnogih tribina ali pomenuta dva su zvanična. Takođe, postoje kontakti sa Torcidom iz Splita (dva grada se nalaze tačno jedan prekoputa drugog). Naši najveći neprijatelji su ultrasi Lacija još od 1977. godine kada su napali žensku ekipu Peskare i to rivalstvo je postalo mržnja 1992. godine kada je jedan od njih nožem ubio našeg coveka ispred jedne diskoteke. Ostali rivali su : Foda, Samb, Ankona, Askoli, Bari, Taranto, Roma, Salernitana, Napoli, Verona, Avelino, Kosenca …

    Ima li politike na vašoj tribini ?
    Politike nema uopšte, naša stranka je Peskara i plavo-bela boja

    Koliko ljudi broji vaš kop na domaćoj a koliko na gostujućim tribinama ?
    To zavisi od dosta stvari, kao na primer, od situacije u klubu. Ove sezone imamo prodato pet hiljada sezonskih karata a na prvoj tekm nas je bilo oko deset hiljada dok je prošlogodišnji prosek između tri i četiri hiljade. Na brojnost na gostovanjima takođe utiče dosta stvari , nikada nas nije manje od sto a prošlogodišnji maksimum je bio dve hiljade protiv Lanciana a vredi pomenuti i hiljadu ipo u San Benedetu.

    Na ogradi se redovno viđaju zastave BUBU, znamo da je u pitanju vaš pokojni član, nešto više o tome …
    Bubù nije bi samo član grupe, on je bio vođa. Petnaest godina je bio lider Rendžersa i upravo je on zaslužan za novu generaciju utrasa u gradu. Umro je u Januaru 2006. godine ali od tada niti jedna utakmica Peskare ne prolazi bez njegovog imena.

    Nešto više o policijskoj represiji nad vašom tribinom. Da li imate zabrane i koliko ?
    Zanimljivo je da nemamo mnogo problema sa policijom, imamo svega 30-ak zabrana na celoj tribini. Nažalost, kako stvari stoje to će se uskoro promeniti pokretanjem ovih kartica za navijače (tessera del tifoso).

    Činenica je da postaje sve teže i teže opstati u svetu ultrasa kada je Italija u pitanju nešto više o tome …

    Upravo to, u poslednje vreme je jako teško biti ultras u Italiji, sve je protiv nas. Televizija, policija, javno mnjenje .. u zemlji koja zaista ima mnogo problema ultrasi su prvi na udaru a razlog je više nego očigledan, mazanje oči javnosti i sklanjanje pažnje sa pravih problema. Što je najgore, ljudi upijaju propagandu koju im servira televizija. Tako da od 2007. godine svaki vikend mi nismo sigurni da li ćemo pratiti svoj klub jer moramo da čekamo ministra ili lokalnu policiju i da vidimo da li će nam zabraniti gostovanje. U nekim gradovima je nemoguće ući na stadion sa šalom DIFFIDATI LIBERI, nebrojano puta nam uzimaju i kaiševe …

    Iz tvog ugla, da li če ultrasi preživeti ?
    Mislim da če pravi ultrasi umreti sa pojavom ovih navijačkih kartica. Ultras pokret je rođen ovde kao nezavisan i pobunjenički pokret i nemoguće je postati *zvaničan* navijač kao što vlast hoće …

    Koje su, po tebi, trenutno najbolje tribine na čizmi ?
    Svakako su napolitanci najbolji (Curva A) ali postoji još mnogo dobrih grupa a ovom prilikom bi izdvojio ultrase Atalante i Đenoe.

    Za kraj, kakvo je tvoje viđenje navijačke scene u Srbiji i da li ljudi sa tribine prate dešavanja kod nas ?
    Moje mišljenje je da je vaša scena jedna od najboljih u Evropi. Mnoštvo dobrih grupa i dobrih akcija. Voleo bi jednog dana da dođem i pogledam uživo neke utakmice. Što se mojih ortaka tiče iskreno slabo se prati i uglavnom poznaju Grobare i Delije neki i United Force ali generalno imaju veliko poštovanje prema navijačima iz Srbije.

    Intervju iz 2009-te

  • Дорћол – Земун

    Picture

    Гаучоси

    Picture

    Таурунум Бојс

  • Суперлига Србије / 22. коло

    Јагодина – Нови Пазар

    Picture

    Екстреми

    Војводина – Напредак

    Picture

    Фирма

    Раднички Ниш – Спартак Суботица

    Picture

    Мераклије и Маринци

    Црвена Звезда – Борац Чачак

    Офк Београд – Партизан

    Picture

    Гробари

    Чукарички- Рад

    Picture

    Уф

  • Sconvolts Kaljari

    Fudbalski klub Kaljari je jedan od retkih klubova sa juga Italije koji je osvojio titulu prvaka države. Njegovi navijači organizovano postoje od kraja osamdesetih, a jedna su od retkih apolitičkih grupa. Glavna grupa se naziva Sconvolts, koja se nalazi na severnoj tribini stadiona SantElia , a druge manje ekipe zauzimaju južni sektor. Kaljaritani su u dorbim odnosima sa navijačima Barija i Lećea, iako su ove dve grupe najomraženiji neprijatelji, vezuje ih veliko prijateljstvo za Fođane i Sampdorijane(prekinuto u poslednjim godinama), a najveće rivale im predstavljaju ekipe Napolija, Milana, Juventusa, Verone, Toresa iz Sasarija (lokalni derbi) tu su još Ankona, Inter, Palermo, Roma, Padova, Lacijo, Đenoa … Nesumnjivo je da su Sconvoltsi ekipa koja je imala brojne incidente i sama sebi stvorila veliki broj neprijatelja i kad bi pitali bilo kog Ultrasa sa čizme koju ekipu najviše respektuje, odgovor bi bio Sconvolts Cagliari. Da bi objasnili zašto je to tako počećemo ispočetka.
    Nastaju 6.februara 87, posle nekoliko nesuglasica unutar Severne tribine. Zapravo, tada dominantna grupa UCCN (Ultras Cagliari Curva Nord), zbog internih svađa, odlučila je da izbriše svoje ime sa navijačke mape, jer je uvidela da novoformirana ekipa mladih momaka pod imenom Sconvolts širila totalno novo viđenje Ultras pokreta i gurala svoju priču na totalno drugačiji način od ostalih tribina. Tako Sconvoltsi, što bi u slobodnom prevodu značilo smućeni, preuzimaju tribinu i organizuju prva gostovanja, na koja je trebalo otići i vratiti se svi zajedno, jer je primaran cilj bio da se svi međusobno dobro upoznaju. Prve godine su bile veoma teške, klub se nalazio u teškoj rezultatskoj i finansijskoj krizi, a u Kaljariju retko ko je verovao u hitar povratak kluba u elitu. Ako bi još dodali da na svako gostovanje je trebalo putovati brodom, lako je shvatiti u kakvoj situaciji su bili ovi mladi momci. Ali leto 1990 donosi novi val optimizma i navijačke strasti u prestonicu Sardinije. To je leto kada je organizovano svetsko prvenstvo u Italiji, a u grupi koja će igrati utakmice u Kaljariju nalaze se ni manje ni više nego Englezi i Holanđani. Te godine Sconvoltsi radikalno menjaju svoj stil: nema više bubnjeva i papirića kao u Argentini, prelazi se na kežual stil (prvi bomberi), ne postoje više vođe, sada samo grlo i dlanovi, a komunikacija sa medijima totalno se zabranjuje svim članovima grupe. Kao i na tribini, Kaljari se menja i na terenu. U klub dolaze igrači poput Franceskolija, Fonseke i Herere, koji još više galvanišu već euforične navijače, a ovi njima posvećuju brojne navijačke pesme. Ipak, Fonseka prelazi u rivalski klub Napoli, pa je na meču u Kaljariju bio glavna meta domaćih navijača. Od tog dana Sconvoltsi odlučuju da će pevati samo klubu i neće više bodriti igrače kao pojedince.

    U narednim godinama Sconvoltsi postaju pravi lideri Ultras pokreta u Kaljariju, a za mnoge su jedna od referentnih tačaka u navijačkom svetu na čizmi. Parole Biti ultras u glavi, Svuda na naš način i Ultras sedam dana u nedeljisu samo jedne od fraza, koje su viđene u Kaljariju, a nakon toga i na mnogim stadionima širom zemlje. Nastaju i prva ozbiljna rivalstva sa Napolijem, Đenovom (zbog doskorašnjeg prijateljstva sa Dorijanima), Romom, Laciom i Veronom, sa kojima je postojalo i prethodno prijateljstvo raskinuto iz političkih razloga, ali to je samo verzija koja je poznata opštoj javnosti. U poslednjim godinama grupa se morala suočiti i sa gubitkom dvoje pripadnika. Zapravo, izgubili su život Davide, u saobraćajnoj nesreći i Valery Melis, zbog bolesti prouzrokovane osiromašenim uranijom nakon međunarodne misije koju je vršio na Kosovu i Metohiji. Nedostatak dvojice momaka, naročito Valerija, koji je bio jedan od poznatijih na Severu, nije mnogo toga promenilo unutar grupe. Mlađa generacija je preuzela stvar u svoje ruke, a stara ekipa je i dalje tu da bi pripomogla mlađim naraštajima. Najveći gubitak, kao što sami kažu, je njihova zastava, koja nije izgubljena u navijačkom okršaju ili ukradena od strane protivničkih grupa nego stoji zaključana u prostorijama kluba, jer po novom zakonu predstavlja smrtonosno oružje.

    Upravo borba protiv represije je jedna od svetlijih tačaka u poslednjim godinama, a kulminacija te borbe je viđena u ovogodišnjem napadu na centralni Zatvor Kaljarija, gde su Sconvoltsi vodili pravi rat sa policijom da bi pokazali na šta su sve spremni da oslobode druga sa tribine, koji je uhapšen zbog nepoštovanja zakona vezanim za ponašanje na sportskim borilištima. Kao što smo već rekli, Sconvoltsi su jedinstvena grupa baš zbog ovakvih i sličnih akcija, a samim tim da na svako gostovanje putuju brodom, da im je prvi neprijatelj policija, da u tučama ne koriste noževe i da se ne bave politikom dokazuje koliko su ustvari jedan korak ispred svih što se tiče Ultras mentaliteta. Jačini ove grupe je doprinelo i interno rivalstvo sa grupom Furiosi, takođe nastala krajem osamdesetih godina, ali ekstremnijom što se tiče političkih shvatanja. Furiosi (Pomahnitali) su, sve do gašenja grupe 2003. godine, zauzimali gornji sektor Severne tribine, dok su Sconvoltsi bili na donjem delu. Na gostovanjime je takođe dolazilo do podele, a više puta su izbijale i interne tuče. Dok ovi drugi nisu bili poznati po nekom preteranom navijačkom mentalitetu, Sconvoltsi su još jednom dokazali veliku ljubav prema svemu što predstavlja njihov grad i tako uskočili u pomoć domaćim rivalima kada im je 1992. godine na utakmici protiv Milana pao udarni transparent. Zastava nije odbranjena, ali Milanisti su tog dana jedva izvukli žive glave sa ostrva. Iako bez zastave, Furiosi nastvljaju da funkcionišu kao grupa sve do poslednjeg kola sezone 2003-2004. Nakon toga se pojavljuju još jednom u narednoj sezoni, tačnije na meču sa Napolijem, istakavši parolu Nismo se vratili, uvek smo bili tu. Ovaj gest je isporvocirao Sconvoltse, koji su napali pomahnitale i isterali ih sa tribine. Tog dana su poslednji put viđedni na Severu, a nekoliko pripadnika grupe se je preselilo na Jug i priključilo grupi Cagliari Calcio 1920.

    Sconvoltsi su takođe grupa koja je pokazala veliko poštovanje prema preminulom navijaču Lacija, Gabrijeleu Sandriju. Naime, na utakmici protiv Milana, centralni deo Severne tribine je ostao prazan, a istaknute su parole Gabriele Sandri…jedan od nas i 45 minuta ćutanja…da se ne zaboravi. Mnoge grupe su ovom prilikom protestovale na svoj način, ali ako bi se poštovanje iskazivalo u minutama ćutanja, Sconvoltsi bi bili na vodećim mestima.
    Naše mišljenje je da ova grupa se u poptunosti razlikuje od ostalih. Kada su početkom devedestih svi imali cirkus na tribinama, oni su furali svoj kežual stil, a sada kada se mnogi više bave marketingom i oblačenjem u firmiranim odelima, oni brže bolje pokušavaju da očuvaju ono malo što je ostalo od Ultrasa na čizmi. Njihova pesma ni u jednom trenutku ne staje, a jedinu zastavu koju ćete videti na tribini je grb grada ili tzv. Testa di moro. Ne postoji internet stranica koja piše samo o njima, nemaju puno klipova na jutjubu niti slika svojih novih šalova, jer im to nije na prvom mestu, a pesme su im u većini otpevane na sardinijskom narečju. Protive se širenju politike među navijačima, nisu pripadnici nijedne stranke, ali ne zagovaraju anarhiju. Mnogi bi rekli da su takvi, jer nisu sposobni da urade nešto konkretno, ali ko ih dobro poznaje zna da su Sconvoltsi takvi kakvi jesu i tačka i da ih treba poštovati šta god uradili. Jednom rečju oni su Anti, a njihovu posebnost dokazuje i činjenica da svake nedelje, uprkos brojnim zabaranama, 50-60 Ultrasa putuje brodom do najudaljenijih destinacija na čizmi, a priključuju im se brojni Kaljaritani širom zemlje, jer znaju da, gde god se našli, u svakom trenutku predstavljaju najneobičniju pokrajinu na čizmi, a njima je to, očigledno, najbitnije.

    Intervju iz 2010-te